Arhiv tekstova

Za Aleksandra Rukavinu kažu kako bi uistinu mogao biti pravi nasljednik Zvonka Bogdana. Svira harmoniku, dobro pjeva, voli tamburaše, usavršava se i napreduje, a glavni mu je uzor upravo spomenuta legenda tamburaške glazbe, širom svijeta poznati Zvonko Bogdan. Zna sve njegove pjesme, a kad prijatelji od njega to zatraže, uvijek je spreman otpjevati cijeli repertoar, od »Hej salaši«, pa do »Ko te ima taj te nema«.

Aleksandar Rukavina učenik je drugog razreda Osnovne škole »Đuro Salaj« u Subotici, a ujedno pohađa i drugi razred niže Muzičke škole, na smjeru harmonika.

Kada si počeo svirati harmoniku?

U prvom razredu. Oduvijek sam volio glazbu i želja mi je bila da i sam sviram, tako da sam u Muzičku školu krenuo isto kad i u redovitu školu.

 

A zašto baš harmonika, i to dugmetara?

Pa eto tako, ima lijep zvuk i sviđa mi se. U početku sam svirao klavirnu harmoniku, a onda sam prešao na dugmetaru, tako da podjednako znam svirati i jedan i drugi instrument, a znam pomalo svirati i na glasoviru. 

 

Jesi li već išao na neka javna predstavljanja, eventualno natjecanja?

Da, prošli sam mjesec bio na Međunarodnom festivalu harmonikaša u Novom Kneževcu, gdje sam osvojio prvu nagradu u mojoj uzrasnoj kategoriji, dakle u konkurenciji djece rođene 2001. i mlađih. Osvojio sam 96,67 od mogućih 98 bodova.

 

Koje si skladbe izveo na festivalu?

Po odabiru moje nastavnice iz Muzičke škole Veronike Binđesko, odsvirao sam »Bouree« J. Kriegera i »Picikato« F. Andrejeva. Pravila su nalagala da skladbe moraju biti skladane do 1800. godine i da su originalno pisane za harmoniku. Na festivalu nismo smjeli koristiti note, nego smo morali svirati napamet. 

 

Kakvi su ti planovi, hoćeš li nastaviti školovanje u Muzičkoj školi i gdje bi volio svirati kad narasteš?

Da, svakako ću nastaviti u Muzičkoj školi, a volio bih jednog dana svirati u restoranima, na svadbama. 

Z. P.