Arhiv tekstova

Pjesnik, pripovjedač, esejist i kritičar Ivan Goran Kovačić rođen je u Lukovdolu 21. ožujka 1913. godine. Nakon gimnazije, na zagrebačkom Filozofskome fakultetu upisuje slavistiku. Studij je prekinuo, najvjerojatnije ponukan obiteljskom oskudicom, ali i željom za potpunim književnim i publicističkim angažmanom. Isprva  se zaposlio kao korektor, a zatim kao suradnik i urednik »Hrvatskog dnevnika«. Nadimak Goran, kojim je želio izraziti svoju pripadnost rodnom kraju (Gorski kotar), pridodao je svom imenu oko 1935. godine. Od 1938. godine često boravi u plućnim sanatorijima, ali i aktivno sudjeluje u javnom životu. Prigodom nastupa na književnoj večeri u Mariboru 1940. posebno se zbližio s Vladimirom Nazorom s kojim potkraj prosinca 1942. odlazi u partizane. Zakratko ostaje s hrvatskim borcima, a onda je dodijeljen jednoj crnogorskoj borbenoj jedinici koja je u okršajima u proljeće i ljeto 1943. potiskivana po istočnoj Hercegovini. U okolnostima koje nisu poznate pao je u četničko zarobljeništvo. Ubijen je 12. srpnja 1943. u okolici Foče. 

U književnosti se javio još kao gimnazijalac 1929. pjesmom »Ševina tužaljka« u časopisu »Omladina«. Sustavno počinje objavljivati od 1930. godine. Za života je objelodanio samo ciklus pjesama u zajedničkoj zbirci »Lirika« (1932.) zajedno s Josipom Hitrecom i Vladimirom  Jurčićem te knjigu novela »Dani gnjeva« (1936.). Sedam novela iz te zbirke bavi se goranskim socijalnim ozračjem suvremenoga doba, sa seoskom zajednicom, njezinim pamćenjem i apstraktnom snagom kao idejnom osnovicom te sljubljenošću čovjeka i pejzaža u lirskim digresijama. Problem morala i vizija smrti čvorišne su točke autorove poetike.  

Legenda o mladom pjesniku koji je predvidio da mu se neće znati za grob, nego će ga u planini tek moći naslutiti prijatelj drag (pjesma »Moj grob«, objavljena 1937. u »Hrvatskoj reviji«), znatno je obilježila recepciju Kovačićeva djela. Neposredno po dolasku u partizane, Kovačić je zaokružio svoj u Zagrebu započeti životni tekst, poemu »Jama« koja se brzo raširila i napokon potvrdila kao najvažniji književni dokument toga doba. Riječ je o potresnoj antiratnoj poemi u kojoj fragmentima sadašnjosti i prošlosti predviđa pobjedu svjetla u svijetu; partizani su decidirani kao nositelji te luči, a zlo iz kontrapunkta nije dobilo ime. Zahvaljujući njoj, tijekom komunističke vlasti imao je status karizmatičnog pjesnka. No, komunistički je režim manipulirao Kovačićevim djelom. Njegove su pjesme objavljivane još u partizanima (Goran i Nazor: »Hrvatske pjesme partizanke«, 1943.; »Jama« u nekoliko izdanja, a posebno je zanimljivo ono iz 1944. s litografijama Murtića i Price, uvezano u padobransko platno), ali je već 1945. zapriječen pokušaj novoga izdanja jedine samostalne knjige koja mu je izišla za života (»Dani gnjeva«, 1936.) zbog najkarakterističnije i najhrvatskije novele »Probuđeni djedovi«, a sve do kritičkog izdanja (»Sabrana djela«, 1983.) nije ponovno objavljivan ni jedan od najboljih Kovačićevih eseja (»Najslobodoumnije Krležino djelo«) o romanu »Na rubu pameti«. 

Tijekom desetak godina autorskoga djelovanja Kovačić je napisao mnogo, ali najveći dio objavljenih radova nije stigao prirediti u knjigama, a opsežnije zamisli poput romana »Božji bubanj« ni završiti. Pisao je dijalektalnu (kajkavsku) poeziju sakupljenu u zbirci naslovljenoj »Ognji i rože« (1945.), kao i poeziju na književnom jeziku, obilježenu divljenjem prema zavičaju, kao željenom prostoru potpune slobode.