Arhiv tekstova

Nadaleko poznati konjogojac, lovac i čuvar seoske tradicije Josip Đipanov rođen je 1953. godine u Bačkom Monoštoru, gdje i danas živi u obiteljskoj kući sa suprugom Tonkom, kćerkom Ivanom i mlađim sinom Željkom. Stariji sin Adam živi u Bezdanu. 

Josip Đipanov je uposlen u »Vojvodinašumama«, na radnom mjestu poslovođe lovnoga revira »Kazuk« lovno-šumske uprave Bački Monoštor, ili, pučki rečeno, lovočuvara. Ovaj posao radi trideset godina, a osim što mu osigurava kruh, lov mu je i jedna od, osim Tonke, tri životne ljubavi. Vlasnik je registrirane štale »Bodrog«, u suradnji s VU »Karađorđevo« uzgaja konje rase nonius. Aktivan je član Kulturno-umjetničkog društva Hrvata »Bodrog«. 

U Bačkom Monoštoru poznati ste po konjima, lovstvu i radu na očuvanju bogate tradicije svojega rodnoga mjesta. Kako uspijevate sve to spojiti?

Uz konje sam od najranijega djetinjstva i nikada se od njih nisam niti rastajao. Trenutačno uzgajam rasu nonius, kojoj je na našim prostorima prijetilo izumiranje. Ranije sam u štali imao lipicance i polukrvnjake. Uključio sam se u državni program očuvanja noniusa, a osobito sam i zavolio grla ove pasmine. Druga od ovih ljubavi, lovstvo, u isto vrijeme mi je i kruh. Već trideset godina sam uposlen u »Vojvodinašumama« odnosno bivšim »Srbijašumama«, a prije toga u gazdinstvu »Jelen«. Tako sam promijenio tri poduzeća, a nisam promijenio ni lokaciju, ni radno mjesto. Volim i tradiciju lovstva. Lovni sam trubač, jedan od prvih u zemlji, a ovu tradiciju nastojim prenijeti i na mlade. Kulturna baština i vjerski identitet Hrvata Šokaca duboko su ukorijenjeni u mojim genima. Ova naša Vojvodina je jedan veliki skup različitosti i ukoliko svi budemo voljeli i njegovali svoje, a poštovali susjedovo, naš ćemo suživot učiniti puno ljepšim i ugodnijim. 

Konji rase nonius bili su zastupljeni na prostorima Vojvodine i Slavonije. Kako je došlo do njihovoga izumiranja?

Poznato je kako je nonius bio vojni i radni konj višestruke namjene i uzgajan je kao teški punokrvnjak. Širim uvođenjem mehanizacije izgubio je svoju ulogu u radnom procesu u poljodjelstvu, a kako nije bio tipični jahaći konj, potisnut je i iz vojske. Tijekom sedamdesetih godina Noniusi su bukvalno nestali s područja Vojvodine i Slavonije. 

Danas u svojoj štali imate tri grla ove rase. Kako su se noniusi našli kod vas? 

Jako poštujem i volim tradiciju općenito, a nonius je dio povijesne tradicije ovih prostora. Uzgojem ove rase i danas se službeno bavi ergela VU »Karađorđevo«. Kao sitni uzgajivač povezao sam se s njima i donedavno sam u štali imao dvije kobile, jedno ždrijebe i dva pastuha, danas ih imam troje: trogodišnju kobilu, starijeg priplodnog pastuha, koji je vlasništvo ergele »Karađorđevo«, a kod mene je uz ugovor o zakupu od 2003. godine i mlađeg priplodnog pastuha, koji je izravni potomak šampionskoga pastuha iz »Karađorđeva«. Ovaj stariji pastuh već 2005. godine bio je apsolutni šampion Novosadskog sajma. 

Vaši sumještani kažu da ste nedavno teško podnijeli prodaju jedne kobile. Ukoliko su u pravu, zbog čega ste je prodali?

Točno je, ostao sam bez četrnaestogodišnje kobile Hunte. To je za ovu plemenitu životinju već duboka starost i prodaja je bila neizbježna. Hunta me je proslavila na brojnim manifestacijama. Gdje god sam se s njom pojavljivao, bilježili smo samo uspjehe. Ostavila je iza sebe i dobro potomstvo, a evo i ova trogotkinja je njezina kćer. Ima sve najbolje odlike svoje rase i dostigla je reproduktivnu zrelost.  Hunta i ja bili smo emotivno jako povezani. Konj je životinja koja, poput djeteta, zna prepoznati iskrenu ljubav, a isto tako i ljubavlju je uzvratiti. Svaki moj ulazak u štalu dočekivala je radosnim rzanjem, klimanjem glavom i veselim pogledom. Upravo zbog toga prodaja Hunte, iako znam da je bila neminovnost, meni je teško pala.

Član ste Konjičkoga kluba »Zapadna Bačka« iz Sombora. Od kada?

Ne samo član, nego i jedan od osnivača ovoga kluba. Bio sam prvi predsjednik, a danas sam član predsjedništva. Registrirani sam sudac u konjičkim savezima Srbije i Vojvodine i kao takav često arbitriram na raznim manifestacijama u sklopu kojih se eksponiraju jahači i zaprege. Na manifestacijama revijalne naravi »gleda se« uparenost konja, ljepota fijakera ili kola, ruho kočijaša ili jahača, te harmonija pokreta. Na temelju ovih parametara dajemo svoju prosudbu, a ukoliko je riječ o natjecanju, to je jednostavnije, tu već odlučuje vrijeme. 

Na mnogim manifestacijama viđani ste kako na konju i sa sabljom predajete raport dužnosnicima. Kakva je ta sablja i otkud kod vas?

U doba Austro-Ugarske, u doba prve i druge Jugoslavije, mnogi naši preci služili su rok u konjici, a konjičke postrojbe u svojem formacijskom naoružanju imale su i sablju. Jedan od onih koji su služili rok u konjici bio je i moj djed Joza Tucakov, koji mi je u dugim zimskim večerima pripovijedao o jahanju, predajama raporta i pozdrava sabljom, a ja, njegov jedini muški potomak, samo nastojim tu tradiciju održati. Ova sablja starija je od dva stoljeća. Nabavljena je u Kragujevcu, s pratećim papirima, prema kojima je rabljena tijekom Prvog srpskog ustanka i unikatna je. Ponosan sam što je u mojemu posjedu i nema novaca za koje bih je bilo kome ustupio. Dok živim, ova sablja će me podsjećati i na velikoga prijatelja, koji mi je svojedobno i omogućio da dođem do nje.

Na zidu u blizini sablje visi i jedna vrsta trube. Koja joj je namjena?

Riječ je o lovačkoj trubi. Još u doba Austro-Ugarske Monarhije ova truba je lovcima služila kao komunikacijsko sredstvo. Osim za međusobno sporazumijevanje lovci su je rabili i za odavanje počasti odstrijeljenoj divljači, te za pozdravljanje, odnosno doček i ispraćaj gostiju. Odstrel divljači nije, kako to mnogi tvrde, ubojstvo, nego je samo vrsta selekcije, koju bi inače obavila sama priroda. Odstrel je samo dio jednoga procesa koji počinje od uočavanja divljači, njezina praćenja i uzgoja, pa sve do postizanja pune zrelosti. Ovu trubu dobio sam od jednoga strastvenoga lovca, izvjesnoga gospodina iz Njemačke, koji je tvrdio kako vodi podrijetlo s prostora današnje Bačke. Osim trube, od njega sam dobio i osnovnu poduku o njezinoj uporabi. Tako sam postao jedan od prvih lovačkih trubača u Srbiji i danas jako rijetkih. Ovo  stečeno znanje nastojim prenijeti i mladima, kako još jedna lovačka tradicija ne bi izumrla. 

Zid predsoblja vaše obiteljske kuće krase i rogovi jednoga jelena kapitalca. Imaju li i ti rogovi svoju priču?

Riječ je o odbačenim štanglama jednog jelena kapitalca, koji je ove godine bio odstrijeljen u mojemu reviru. Ovu veličanstvenu životinju uočio sam i intenzivno pratio tijekom posljednje četiri godine. Brinuo sam o njegovu uzgoju, sve dok nije po broju poena postigao svoju kulminaciju, žargonom lovnih stručnjaka rečeno, dok nije sazrio za odstrel. Jeleni se boduju po mjerilima službene svjetske federacije. Ocjenjuje se četrnaest zvaničnih stavki i na osnovi zbroja poena dobije se jačina i snaga trofeja. To je do sada najjači jelen odstrijeljen u mojemu reviru i na neki način zaokružio je moj tridesetogodišnji rad u lovstvu. 

Podatak o svjetskom prvaku među jelenskom divljači, odstrijeljenom polovicom prošloga stoljeća u lovištu Bačkog Monoštora, polako pada u zaborav. Možete li tu priču prenijeti čitateljima? 

Danas rijetki pamte kako je u lovištu Bačkog Monoštora davne 1952. godine odstrijeljen jelen kapitalac i na izložbi lovstva u Disseldorfu promoviran kao svjetski prvak. Tu laskavu titulu, na ponos tadašnje Jugoslavije, držao je sljedećih dvadeset godina. Nije poznato tko ga je odstrijelio, no od zaborava ga je sačuvao i na izložbi predstavio gospodin, sad već pokojni, Dragoslav Stefanović. Rogovi toga jelena danas se čuvaju u lovačkoj kući »Štrbac« u Bačkom Monoštoru. Ova životinja, prirodno uzgojena, bila je tipičan primjerak ritskog jelena i danas je gotovo nemoguće ponovno uzgojiti jelena te kategorije. 

O životinjama pričate s puno ljubavi. Osjete li na neki način i životinje tu ljubav?

Samo bih još kratko dodao pučku izreku: tko voli životinje, taj voli i ljude. Konji su plemenite životinje, rekao bih – imaju dušu. Nevjerojatno je koliko su vezane uz čovjeka i koliko im je istančan osjećaj u prepoznavanju onoga tko ih iskreno voli. Hinjena ljubav kod njih jednostavno ne prolazi. Čovjek je prijeko potreban i divljim životinjama, kako bi uspjele opstati. Danas su lovišta ograđena i tako je životinjama znatno sužen prostor za kretanje i potragu za hranom. Zbog toga divljač dohranjujemo, životinje su na to navikle i na svoj način pokazuju koliko su zahvalne onom tko ih hrani. 

Član ste KUDH »Bodrog«, a često vas viđaju u šokačkoj narodnoj nošnji i u crkvi sv. apostola Petra i Pavla. Kolika je vaša ljubav prema ovom segmentu tradicije?

Često običavam reći – kakav bih ja to Šokac bio, kad ne bih volio konje, tambure i nošnju, kad ne bih išao u crkvu? Član sam »Bodroga« od davne 1970. godine, a tradicijsku nošnju Šokaca iz Bačkog Monoštora s ponosom nosim. Volim zaplesati, volim zapjevati, a vjerski identitet duboko je ukorijenjen u prošlosti i sadašnjosti moje obitelji. U »Bodrogu« sam dosta aktivan, na to me »tjeraju« temperament i ljubav prema tradiciji, koju moramo prenijeti i našim potomcima. U vjeri nalazim snagu i smirenost, svima nama  toliko potrebnu.

Na nastupima »Bodroga« vidljivo je kako većinu članstva tvore osobe srednje i starije dobi. Gdje su mladi?

Istina, mladih je jako malo. Imamo dobar dječji odjel, radimo s njima sustavno i po sedam-osam godina. S djecom smo postizali lijepe uspjehe na raznim smotrama, plijenili veliku pozornost publike na svima gostovanjima. Poslije završetka osnovne škole ta ista djeca odlaze u urbane sredine na daljnju izobrazbu i tada ih gubimo. Poneka se priključuju gradskim KUD-ovima, ili, što je najčešći slučaj, napuštaju vode kulturnoga amaterizma. Jednostavno, nisu im dovoljno atraktivna ni putovanja, ni druženja, a ne znam ni koliko su tinejdžerske generacije vezane uz tradicije svojih predaka. 

Bavljenje navedenim trima ljubavima vjerojatno vam oduzima i dosta slobodnoga vremena. Kao to prihvaća vaša obitelj?

Koliko god čovjek bio angažiran u ovim segmentima, mora naći i vremena za svoju obitelj. U više navrata u prvim godinama našega braka bilo je prigovora od strane supruge Tonke zbog mojih čestih izbivanja iz kuće, no djeca su me uvijek bodrila, pa bi im se na koncu i ona priklonila. Godinama živim istim načinom života, tako da je i Tonka navikla na to, pa me danas, kad osjetim pomalo umor od svega, prva podupre, bilo savjetom, bilo bodrenjem i ja nastavljam. Rekao bih, Šokac dovijeka ostaje Šokac.