Arhiv tekstova

Za nedavnoga posjeta obitelji Hornjak, mojim Gibarčanima koji su već dva desetljeća u Osijeku, po ko zna koji puta pričamo o Gibarcu i prohujalim, lijepim vremenima. Da, prije je bilo bolje, suglasili smo se. A kako i ne bi, ta bili smo mlađi i živjeli smo u najljepšem selu na svijetu. Razgledamo i fotografije, Živka je donijela nekoliko punih kutija od košulja, a jedna mi zapinje za oko. Kaže, iz pedesetih je, bolje rečeno s konca četrdesetih, tamo 48. ili 49. Uskrs je, a oni idu s mise pa stali na Krstini. Svakom u ruci šareno jaje, a rijetki »sliker« je naišao baš kada je počelo tucanje. Naravno, poslije mise, a prije blagdanskog ručka. A uspomene naviru.

 

Centar sela

Krstina je, davno prije, bila centar sela. Tu je bila i crkva, na Lekinom guvnu, tu je bila i pekarnica, poslije je tu pekarnicu vodio Đuka Kolarević. Tu je bila i mesnica majstora Magića iz Šida, djeda od doktora Magića, a tu je bio i dućan obitelji Antić. Na Krstini je bila i »živa voda«, jedina poznata onodobna društvena mreža, gdje su se žene okupljale svakoga jutra, pretresale najnovije događaje i naprosto tračale. I još nešto, na Krstini je bila i čudna kamena gromada, u obliku nepravilne kocke, teška bar nekoliko tona, za koju se pretpostavljalo da potječe još od rimskoga vremena, na čega su ukazivali neki čudni, već dobrano izbrisani reljefi. Taj su kamen gibarački momci gurali poput Sizifa, čas gore do Živke birtašice, čas dolje do Krstine, i nakon što smo protjerani još smo čuli za njega, no danas ga nigdje nema i nitko ga ne spominje. Tu je bilo i najveće seosko raskrižje, jer tu je prolazio put, valjda još od rimskoga vremena, koji je spajao Mursu (Osijek) i Sirmium (Mitrovicu). Mještani i danas nailaze na kamene kocke u ataru. Poslije je centar preseljen nešto sjevernije, jer tu je prolazio novi put, u velikom je šoru sagrađena nova crkva, odmah do nje i škola, a nakon rata i Zadružni dom. Ali da se vratimo Uskrsu.

 

ŠARANA JAJA

Uskrs je najveći kršćanski blagdan, a mi djeca, voljeli smo ga zbog čestitanja i darova i naravno, šaranih jaja. Sjećam se, ustajali smo rano, jer zec je rano donosio poklone u gnijezdo, i išli od kuće do kuće. Najprije kod strica Pere. On je uvijek sestri i meni davao po dvobanku, a nina Manda obvezno čokoladu, rijetkost u ono doba, i naravno jaje. I dok su im pokloni bili super, jaje je uvijek bilo »broća«, neoslikano i mjesnićavo obojeno. Mama je jaja šarala voskom, ali nije baš bila vješta, ali kuća je bila na kraj sela pa su naša jaja uvijek bila najjača. Tetica je bila vještija od mame a bojila je i jaja u lukovici s otiscima prvog proljetnog cvijeća, a prava je umjetnica bila teta Živka Lekićeva i tome jajetu sam se uvijek radovao. Svilopis. Pa kad za Uskrs idemo na misu, ponesem naša i jaja od strine za tucanje, a svilopis umotam u rupčić, da se ne razbije u džepu, i izvadim ga tek pred crkvom. Da se vidi. 

Taj običaj, tucanja za Uskrs, dopratio nas je i u progonstvo. 

I diljem Hrvatske naišao sam na pojam tucanja. Istina, nevezano za Uskrs već za suncokret. Kao novinar obilazio sam čitavu Slavoniju i bilježio događaje vezane za običaje, pa sam prije desetak godina, možda nešto manje, nazočio manifestaciji KUD-a »Seljačka sloga« u Šljivoševcima, koju su nazvali Suncokret mi urodio diko, a lokalni je pučki pjesnik dodao, milo janje, dođi na tucanje. Bilo je tu 7-8 KUD-ova iz okolice, a najljepše su pjevali domaćini, pa sam jednu snašu, moju vršnjakinju, zamolio za izjavu. Rekla je kako je to stari običaj u njihovom selu, kako se nekada, kada nije bilo kombajna, suncokret sjekao srpovima i tovario u zaprežna kola, a navečer bi prijatelji i rodbina došli na tucanje. Priručni alat je bio drveni štapić. Naravno, dolazili su momci i djevojke.  

I da se ponovno vratimo Gibarcu i uskršnjem tucanju. Na fotografiji koju podastirem malo je njih danas među živima, više ih je pokojnih, ali za mlade čitatelje da kažemo da su tu, s desna na lijevo: Živka Hornjak, Jela Šucina, Stanko Rezin, Jela Niketova, Marko Filin, Zlata Čolićeva, Ive Mandić, Mira Ugranova, Stipa Kolarić, Stipa Mališkov, Željko Žebić, Marica Fišerova i Mara Barišćeva, Marko Ivićev, Stipa Martinov, Tuna Milašćev, Stipa Vinkov, Iva Mutavdžić, Šima Mandić i Grga Šucin.