Arhiv tekstova

Dobar primjer

Posljednjeg dana ožujka u vestibilu Gradske kuće otvorena je izložba mohačkog muzeja Kanizsai Dorottya pod nazivom Tisućstogodišnje veze Hrvata i Mađara. Nakon Mohača, Budimpešte i još nekih mađarskih gradova, izložbu, čiji je autor dr. Đuro Šarošac, građanima Subotice su upriličili Skupština općine i ovdašnji Gradski muzej. Recimo odmah, i prije prikaza sadržaja izložbe, svoj sud: ova nepretenciozna izložba, gotovo informativna i edukativna, ispričana sasvim konvencionalnim muzeološkim jezikom, plijeni širinom pristupa i obujmom tretirane teme, kao i pozitivnim pristupom materiji.
    Veze Hrvata i Mađara, kroz jedanaest stoljeća, obrađene su kroz 14 tematskih cjelina. Na 33 tabloa predstavljeni su uvodni tekstovi, reprodukcije fotografija, crteži, faksimili dokumenata, knjiga, novina, i mnogo toga što skupa približavaju temu izložbe njenom posjetitelju.
DOLAZAK MAĐARA U SUSJEDSTVO: Prva tema obrađuje dolazak Slavena na Balkanski poluotok i prve vjekove hrvatske povijesti, predstavljajući likove prvih kneževa i kraljeva. Na Hrvatsku ranog srednjeg vijeka veliki utjecaj su imala dva faktora: latinska kultura i pismenost koja je stigla preko dalmatinskih gradova i bizantsko – slavenski utjecaj preko staroslavenskog jezika, hrvatske redakcije, s glagoljicom i ćirilicom.
    Dolazak Mađara u susjedstvo Hrvata također je predstavljen ilustrativnim materijalom. Među ostalima, predstavljena su sedmorica kneževa, a posebno su istaknuti knez Geza i kralj Stjepan I., koji su na prekretnici X. i XI. stoljeća Mađare uključili u obitelj europskih kršćanskih naroda. Pokraj uobičajenog materijala na ovakvim izložbama, jednom uspjelom ilustracijom naznačena je i tema »Istočnjački utjecaji u kneževskom odijevanju«.
    U obradi teme nazvane Životna zajednica Mađara i Slavena autor je također posegnuo za originalnim sredstvima izražavanja: nizom riječi preuzetih od susjeda pokazao je kako su one i Hrvatima i Mađarima najbolja uspomena na zajednički život. Osim spomena Ćirila i Metoda, u obradi ove teme posjetitelji izložbe su u prilici vidjeti i kako su izgledale kuće u doba dinastije Arpadovića.
VJERSKI ŽIVOT: Značajna promjena u odnosima Mađara i Hrvata nastupila je 1102. godine, kada je mađarski kralj Koloman postao i hrvatski vladar. Slijedila su stoljeća zajedničkih strahova od upada Turaka, ratovi s njima, epizoda s Ivanom Hunjadijem, zaključno s katastrofom na Mohačkom polju 1526. godine.
    Pri obradi iduće teme Doseljenje Hrvata u historijsku Mađarsku autor je dolazak predaka današnjeg hrvatskog stanovništva u Mađarsku doveo u vezu s turskim osvajanjima. Plansko naseljavanje nastavljeno je sve do polovice XVII. stoljeća.
    Čitav niz imena, navedenih u temi Zajedničke povijesne ličnosti, podsjeća nas na bogatstvo veza Hrvata i Mađara. U nizu su: Juraj Utješinić, Ivan Čezminski, Stjepan Brodarić, Antun Vrančić, Matija Petar Katančić sve do Ignjata Josipa Martinovića. S uma se ne smiju smetnuti ni mnogi članovi obitelji Šubića – Zrinskih (Petar, Nikola, Jelena), Frankapana, Draškovića…
    Nakon kraćeg osvrta na utjecaj hrvatskih umjetnika iz Dalmacije na renesansu u Mađarskoj, slijedi tema posvećena bosanskim franjevcima. Najznačajniju ulogu u vjerskom životu Hrvata na područjima koji su bili pod turskom upravom imali su članovi Redodržave Bosne Srebrene. Oni su 1463. godine dobili pravo od turskog sultana da vode skrb o katoličkim vjernicima. Pokraj bavljenja ovim, osnovnim, pozivom franjevci Bosne Srebrene ostavili su značajnih tragova u književnosti. Mnogim Subotičanima nisu nepoznata imena Stjepana Vilova, Lovre Bračuljevića, Grgura Čevapovića, Mihovila Radnića, Emeriha Pavića i mnogih drugih.
ŠIROKI PRISTUP: Segmenti izložbe koji slijede posvećeni su vjerskom životu hrvatskih skupina, sudbini seljaka, dok je sljedeći posvećen obrtnicima, građanstvu i plemstvu. U odjelu o školstvu ponovo nailazimo na poznata imena Mije Mandića, Stjepana Ebrića i Krunoslava Stjepana Grgića, ali i na pokretanje ne baš prijatne teme o mađarizaciji nacionalnih manjina u Mađarskoj koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, među njima i hrvatske.
    Na tri tabloa i s pedesetak fotografija prezentirano je hrvatsko narodno stvaralaštvo. Posebnu pažnju autor je posvetio narodnim nošnjama.
    Niz obrađenih tema na ovoj sveobuhvatnoj izložbi zatvara Preporoditeljska borba Hrvata u rasijanju. Svakako najznačajnija ličnost tu je naslovni biskup Ivan Antunović, pokretač Bunjevačko – šokačkih novina i Bunjevačko šokačke vile, pisac mnogih knjiga vjerskog sadržaja, ali i historiografske Razprave o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih… Nije zaboravljen ni list Neven, koji je prvobitno izlazio u Kaćmaru, kao ni imena Mate Meršića Miloradića, Nikole Tordinca, Bele Horvata i Ivana Petreša.
    Čini se da i ovakav skraćeni prikaz izložbe može uvjeriti čitatelje u širinu s kojom je autor pristupio obradi teme. Ne tvrdimo da u ovako velikom vremenskom razdoblju nije što i zaboravljeno, izostavljeno, ali to je sudbina mnogih ovakvih izložbi. Kritičari mogu reći da je na izložbi malo spomena o sukobima i nesporazumima između Hrvata i Mađara. Bilo je i toga, ne treba tajiti. Ali, u spomenutih jedanaest stoljeća najveći dio zauzima zajednički život pripadnika dvaju naroda ili bar život jednih uz druge, dok su daleko rjeđe bile situacije kada su bili jedni protiv drugih. Zato je autor u pravu što ustrajava na primjerima dobra, jer za suprotno uvijek ima vremena. Odatle i naše uvjerenje da je ova izložba dobar primjer. Želja nam je da ne bude i jedini. Razmislimo je li teško napraviti druge slične izložbe aktualne u našoj sredini: mađarsko – srpsku, ili zašto ne, hrvatsko – srpsku.