Arhiv tekstova

Je li dokoličarenje obavljanje neke rutine u slobodnom vremenu, ili je to puno ekskluzivniji pojam? Je li dokolica moguća danas u vremenu trke za novcem, konzumerizma i medijske agresije? Koja je razlika između dokolice, besposlice i dosade? 

Ovo su samo neka od pitanja o kojima je bilo riječi na predavanju na temu dokolice, koje je prošloga četvrtka, 7. ožujka, u subotičkom Omladinskom klubu »Skladište« održala Helena Sablić Tomić, sveučilišna profesorica, književna kritičarka, autorica desetak knjiga i udžbenika iz Hrvatske. Predavanje je organizirano u povodu izlaska 9. broja kultur-propagandnog lista »Karton« Fondacije »Danilo Kiš«, čija je tema broja upravo – dokolica.

 

Primjeri iz književnosti

 

Na počektu svojega izlaganja Helena Sablić Tomić navela je nekoliko definicija dokolice, pokušavajući pojasniti značenje tog pojma vezanog za slobodno vrijeme. »Sadržaji slobodnog vremena mogu se kretati od pasivnog odmora preko pasivne razonode do usmjerenosti prema popularnim oblicima razonode kao što su: čitanje, gledanje TV-a, slanje sms-poruka, pretraživanje interneta, komuniciranje na društvenim mrežama, sjedenje u kafićima, do kreativnog dokoličaranja koje pojedinca dovodi do unutarnjeg svijeta odmičući ga na taj način od ‘okrutne’ stvarnosti«, navela je predavačica iz Osijeka. 

Helena Sablić Tomić se fenomenom dokolice bavila u svojoj knjizi eseja »O strasti, čitanju i dokolici« i to na primjerima iz suvremene hrvatske proze. Navodeći neke od primjera, Sablić Tomić je spomenula Edu Popovića, koji je svoj prostor za dokolicu pronašao šetajući brdima Velebita, ili pak Stanka Andrića, koji to čini također odlaskom u prirodu, ali u slavonska polja koja mu otvaraju prostor za istraživačke radnje. Senko Karuza svoj kreativni bijeg od brze svakodnevice pronalazi u »sporom ritmu dana na otoku«, a ovom mediteranskom korpusu dokoličarenja možemo pridodati i kazalištarca Božidara Violića koji svoje trenutke istinske dokolice ostvaruje u Trstenom, malom mjestu u blizini Dubrovnika. 

Irena Vrkljan se u vlastite dokoličarske misli utopila u svojem »Dnevniku zaboravljene mladosti«, dok Anđelko Mrkonjić to čini u svojim »Pričama iz Supera« na jedan urbani način, bilježeći svakodnevne rituale gostiju toga kavanskog prostora. 

 

Dokolica i besposlica?

 

Predavačica Helena Sablić Tomić naglasila je i razliku između pojmova dokolice i besposlice, koji se, kako tvrdi, često poistovjećuju. »Međutim, razlika među njima je velika. Obje ove kategorije neki su oblik slobodnog vremena, ali dok je besposlica vrijeme u kojem je čovjek slobodan od posla ili rada, dokolica je vrijeme u kojem je on slobodan za neposredno djelatno ostvarenje, za užitak, za stvaralaštvo, za sebe samoga. Pa ako je slobodno vrijeme zapravo vrijeme slobode, onda je bit slobodnog vremena dosegnuta tek u dokolici i tek je dokolica pravo slobodno vrijeme, dok je to besposlica tek uvjetno«, navela je ona. 

U brzom ritmu 21. stoljeća teško je naći prostora za dokolicu kao »utočište kreativnog zanosa«, ona postaje privilegij onih koji ne moraju brinuti o novcu i vremenu. 

»Na dokolicu se danas gleda kao na eksces, ona je ustvari izazov kojim se odupire letargiji, ona je bunt protiv opće kakofonije, ona zaustavlja prepuštanje medijskim agresijama. Onaj koji može ni u čemu prepoznati ugodu pa se u ritmu dana zaustaviti, pogledati prema oblacima slušajući vjetar kako se spušta niz krošnje, onaj koji će opaziti svjetlucajuća zrnca prašine uživajući u tišini vlastite sobe, taj zna kako se vrijeme mjeri isključivo vlastitim osjetima«, zaključila je Helena Sablić Tomić. 

Predavanje Helene Sablić Tomić u Subotici organizirali su Fondacija za omladinsku kulturu i stvaralaštvo »Danilo Kiš« i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Moderator je bio Vladan Čutura, profesor hrvatskog jezika i komparativne književnosti.