Arhiv tekstova

Jedan nepoznati francuski dominikanac 1308. godine u svom djelu Opis istočne Europe (Descriptio Europae Orientalis) navodi kako u zemlji (Ugarskoj) postoji deset gradova (među njima spominje Zagreb), a u Dalmaciji pet i da ima jako puno oppiduma. Interesantna je i ova opaska nepoznatog dominikanca: »U ovoj zemlji postoji mnogo manjih gradova, tvrđava i kaštela, kao i bezbroj sela, ali usprkos ovome, zbog veličine kraljevstva izgleda skoro prazna.« Putnik dominikanac je konstatirao malu gustinu stanovništva i »rastresitu« strukturu naselja.

 

Jesu li oppidumi gradovi?

 

Nepoznati dominikanac je primijetio kako ima jako puno oppiduma. Možemo li oppidume smatrati naseljima gradskog karaktera? Veber je ovako definrao grad: Gradom možemo smatrati ono naselje koje ima svoju samoupravu, lokalno tržište, da je na raskrižju putova i da ima svoje posjede. Oppidumi su imali samoupravu, ležali su na raskrižju putova, bili su vašarišta i pripadao im je određeni posjed (i) sela, naselja. Samostalno su odlučivali o eksploataciji oranica, vinograda, pašnjaka itd. Za korištenje ovih posjeda plaćali su zakup vlastelinu. Prema ovome oppidume u srednjem vijeku trebamo smatrati gradovima. Kako se birala gradska samouprava, saznat ćemo iz statuta grada Iloka.

 

Statut-Zakonik grada Iloka

 

Statut-Zakonik grada Iloka sastoji se iz preambule, pet knjiga i dva dodatka, cehovskih pravila, krznarskog i krojačkog ceha i završnice (zakon o provođenju). Statut je najviši pravni akt za jedno naselje. On je zapravo i zakonik i zbirka raznih propisa, do visine raznih taksa. Prvi dio (prva knjiga) je zapravo stariji, raniji statut koji su građani od ranije posjedovali, koji je 1453. godine potvrdio i kralj Ladislav V. (V. László), dok su bili pod vlašću Nikole Iločkog (Miklósa Újlakija), znači dok je grad statusno bio oppidum u vlasti feudalca. Prva knjiga statuta grada Iloka (koja je zapravo starija od ostalih knjiga) u pedeset glava (paragrafa) upravo govori o reguliranju tih pitanja i iz nje možemo iščitati ili pretpostaviti kakvi su privilegiji u XIII. i XIV. stoljeću postojali u ostalim gradovima-oppidumima u feudalnom vlasništvu: vlastelina, Crkve, odnosno kralja. Ovisno o samom feudalnom vlasniku ti su privilegiji bili po formi i sadržaju slični, ali i različiti u nekim detaljima, jer su bili prilagođeni danom gradu. Najbitniji dio su način izbora i funkcioniranje gradske samouprave, kao i reguliranje trgovine. Većina od pedeset glava prve knjige govori o tome.

 

Izbor samouprave gradova, oppiduma i civitasa

 

Prvi čovjek grada je bíró (biro lat. judex), njega bira skupština zakletih građana, koju čini sto čestitih i poštenih građana, koji od više kandidata biraju biroa. Nakon njegova izbora od predloženih kandidata za vijećnike, on ima pravo izabrati dvojicu kao svoje pomoćnike, a ostalu desetoricu biraju pozvani zakleti građani. Gradsko vijeće se sastojalo (uglavnom) od 12 zakletih građana i suca. Izbori su održavani svake godine jedinstveno u cijeloj zemlji na dan Svetog Jurja (szent György). Svih sto građana, izbornika (danas bismo rekli elektora), dobivaju pismeni poziv i trebaju se okupiti u Kući vijećanja (Tanácsháza). Zanimljivo je da statut ne upotrebljava termin Gradska kuća (Városháza). Novoizabrani biro morao je tjedno tri puta – ponedjeljkom, srijedom i petkom »raditi«. Građani su imali pravo i izbora plebanoša. Feudalni vlasnik je svoja prava ostvarivao  preko svog predstavnika koji se nazivao šafar (sáfár). Iz prve glave II. knjige saznajemo kako je Ilok dobio isti status kao i ostalih osam slobodnih gradova civitasa regis. Sljedeće četiri knjige (zakonici) približnije reguliraju probleme koji se javljaju u gradu: naslijeđivanje, krađe, prijevare, ranjavanja i umorstva, probleme oko oporuka. Peta knjiga govori o ulozi nove ličnosti u upravljanju gradom koja se naziva vašarbiro ili kišbiro (vásárbíró, kisbíró). Njega bira sada već glavni bíro (főbíró) iz redova dvanaest izabranih vijećnika. Na njegovo se mjesto bira novi vijećnik da bi vijeće imalo dvanaest članova. Kišbiro ima i svog bilježnika (jegyző) koji je dužan sve slučajeve detaljno zapisati, za njegov rad određena je taksa od 5 denara za svaki zapisani slučaj. Iz gore iznesenog vidimo kako u pravnom smislu neke bitnije razlike nema između oppiduma i civitasa, jedina je razlika da civitasi imaju detaljnije razrađene pravne propise i razvijeniju upravu – »administraciju«. Interesantno je kako statut ne obvezuje građane da oko grada moraju sagraditi obrambene zidove.