Arhiv tekstova

Čatalinski put, smješten između Nenadića i Bezdanskog puta, imao je nekada petnaestak salaša. Danas je ostao samo jedan, a na tom salašu živi i radi obitelj Đžinić. Od središta grada udaljeni su pet kilometara, ali kada zavije snijeg ili krenu kiše, tih pet kilometara i nije baš tako blizu. Opet, kada dođu proljeće i ljeto neme ničeg ljepšega od života na salašu okruženom bačkim oranicama. A u lijepo uređenom salašu do koga se stiže preko Nenadića, a kada je suho i preko Bezdanskog putam žive Roza Džinić, njezina kćerka Lidija, zet Šima, Lidijini i Šimini sinovi Antun i Josip, njihove supruge Ivana i Valentina i najmlađa Nevena, Ivanina i Antunova kćerkica. 

Zemljom vezani za salaš

                

Najduži »staž« na salašu  ima majka Roza Džinić, rođena Firanj, koja se na taj salaš udala davne 1958. godine. Napominje kako je i ona tu iz okolice, pa je udajom otišla samo nekoliko salaša dalje. Sjeća se majka Roza kada je Čatalinski put bio pun salaša. Godinama su svi napuštali svoje stare salaše i odlazli na »asfalt«, a oni su ostali. »Oko salaša nam je bila sva zemlja, pa smo odlučili i mi ostati tu gdje nam je zemlja. Kada sam se udala nije bilo struje i život je bio pravi ‘salašarski’. U kući su bili svekar i svekrva i red se znao«, priča majka Roza, a dopunjuje je kćerka Lidija koja kaže kako je tada u kući bio samo jedan buđelar. »Kada su predane svinje, prodani kukuruzi ili žito, novac je davan didi, a od prodaje sira majki«, kaže Lidija. Majka Roza na somborskoj tržnici provela je više od 30 godina sa sirom, kajmakom, mlijekom, voćem. Prije dvadesetak godina naslijedila ju jek kćerka Lidija. Danas je to sve mnogo lakše i drugaèije. Do tržnice se ide automobilom, a nekada je to bilo biciklom, fijakerom, saonicama, a i mliječna tržnica u Somboru danas je pod krovom, pa se ne stoji na suncu i na kiši. Lidija je rođena i odrasla na ovom salašu, tu je rodila svoje sinove, pa dočekala i unuku. »Navikla sam da uvijek u kući ima više generacija. Drago mi je što su s nama ostali naši sinovi i naše snahe. Moja je mama godine provela na tržnici, a ja sam uvijek govorila kako nikada neću ići na tržnicu, a evo sada i ja na tržnici prodajem sir, kajmak, mlijeko. Imamo  sedam krava i ne predajemo mlijeko mljekari već sve kroz sir i kajmak prodamo na tržnici. Ovako se više isplati, a i odmah dobijate gotov novac«, kaže Lidija koja je utorkom i petkom za svojom tezgom na somborskoj mliječnoj tržnici, a među mušterijama su i oni koji su kupovali i od njezine mame Roze. 

 

Kćerka jedinica ostala na djedovini 

 

Lidija je kćerka jedinica, pa je logički bilo da i poslije udaje ostane na salašu. Zanimljivo, poslije udaje nije mijenjala prezime jer se udala za Šimu Džinića s Bezdanskog puta. »Na ovom salašu sam 28 godina. Imao sam posao, ali nije se moglo i raditi i skrbiti o zemlji, pa sam odlučio napustiti posao i bavim se isključivo poljoprivredom. Za sada smo svi okupjeni oko salaša, jer su s nama posije žendibe ostali i sinovi Antun i Josip. Antun sa mnom radi na zemlji, dok je Josip uposlen u somborskoj pošti, ali naravo da pomaže i kod kuće, kaže Šima. Pitamo ga i za to kako danas izgleda baviti se poljoprivredom, a on odgovara kako se puno toga posljednjih godina promijenilo. Sjeća se i on vremena kada se s maksimumom, što je 10 hektara zemlje, moglo dobro živjeti, a danas je to drugačije pa ova obitelj obrađuje četiri puta više zemlje. Prije dvije godine moglo se od zemlje nešto odvojiti i uložiti u novu mehanizaciju ili proširenje proizvodnje, ali prošla godina bila je katastrofa, jer je suša desetkovala prinose. »Jutro zemlje na Nenadiću sada je četiri do pet tisuća eura. Nekada je bio odnos jedan bik – jutro zemlje, a danas to više ne važi. Bilo je vremena kada su svi bježali od zemlje, a danas zemlju kupuju i oni koji nikada nisu radili na zemlji. Zemlja je kapital koji ne gubi vrijednost i oni koji imaju novca danas ulažu u zemlju«, priča nam Šima. Na priču se nadovezuje Antun, koji kaže kako se nije pokajao  što je odlučio ostati na zemlji. Dileme nije imao i čim je završio školu latio se poljoprivrede. »Imamo zemlju, mehanizaciju, i bilo bi šteta da nitko ne ostane nastaviti raditi ono čime se naša obitelj oduvijek bavila. Planiram izgraditi novu štalu za bikove, registrirati farmu, treba onda i nova mehanizacija, silosi. Ako hoćeš napredovati, stalno treba ulagati u unapređenje proizvodnje«, priča o svojim planovina Antun. Stariji Josip je našao uposlenje u pošti u Somboru, ali ne izbjegava pomoći oko stoke i zemlje. Ako bude boljih dana planira ipak izaći na asfalt, jer i on i Valentina svakodnevno idu na posao u Sombor, a kada zavije snijeg onda se bez traktora ne može proći. 

    

Dvije snahe

 

Ivana je iz Sombora udajom  za Antuna došla na salaš, ali radi kao medicinska sestra u somborskoj bolnici. Kaže, poslije dvije i pol godine još se privikava na život na salašu. »I u mojoj obitelji bilo je više generacija zajedno, tako da sam navikla«, kaže Ivana i dodaje kako se i njezin otac  bavi poljoprivredom kao i suprug Antun. Josipova supruga Valentina ima bračni staž tek od nekoliko mjeseci, a praktički udala se u susjedstvo, kaže – sa salaša je došla na salaš. U šali kaže kako su ona i Josip zapravo bili susjedi iako ih dijeli pet kilometara. »Salaš moje obitelji je na kraju Nenadića s kućnim brojem 76, a udala sam se na salaš čija je adresa Nenadić 75. Tako sam praktički došla u susjedstvo iako od kapije do kapije salaša ima pet kilometara. I moji se bave poljoprivredom, do prije nekoliko godina bilo nas je u kući sedmero jer su s nama bili majka i dida, tako da sam navikla na obitelj s više generacija«, kaže Valentina koja je uposlena u Somboru kao knjigovođa. 

I tako redaju se priče na salašu Džinića. Ali, vratimo se na kraju majka Rozi s početka našeg teksta. Dočekala je na svom salašu ne smo dva unuka, već i praunuku Nevenu kojoj su tek dva mjeseca. Stigla je tako i četvrta generacije pod krovom obitelji Džinić, pa će se s Čatalinskog puta i dalje čuti dječja graja.