Arhiv tekstova

Tamo gdje se nekad uzdizao salaš Sken-derovićevih iz obiteljske grane Lešinih, i nosio adresu »Salaš 448 Mala Bosna«, na prostranoj zemlji gdje pogled puca daleko i puni dušu, dva su vjerska znamenja sačuvana iz prošlosti, podignuta od ove obitelji: Lešin križ i u atarima jedinstven kip sv. Antuna. Dragocjeni čuvari svjedočanstava o vjeri i molitvama predaka, a za potomke koji ih i danas čuvaju, uređuju i redovito obilaze, uz to su i čuvari sjećanja, uspomena i predaja o željama i nadanjima onih od kojih su potekli. Tu i potomci iskazuju svoju vjeru, molitve i želje, pronoseći obiteljsku tradiciju kroz nekoliko generacija. Blagodatno je boraviti na ovom mjestu.

»Ovaj križ podigo je na slavu Božiju Ivan Skenderov listopad miseca 29 tog 1895 godine« – uklesano je davno u ploču ugrađenu u kamen i sačuvanu do danas s križom, u nekadašnjoj pustari Vantelek (Pavlovac).

»Ovaj spomenik se podiže iz velike zahvalnosti za dobročinstvo Božje prema obećanju u svitskom ratu 1917. godine sve na veću slavu Božju i svetom Antunu u čast. Antun Skenderović i supruga mu Etuška Krmpotić 1929.« – zapis je na ploči drugog svetog znamenja, napravljenog u blizini prvog nakon tri desetljeća.

Antun Skenderović je djed Marije Skenderović Brejar i Marije Tumbas, rođene Skenderović, koje nam govore o povijesti obitelji i svetih znamenja, u jednom od svojih čestih posjeta mjestu gdje su križ i kip. One su sestre po stričevima, kćeri dva rođena brata, Neste (otac Marije Skenderović Brejar) i Albe Skenderovića (otac Marije Tumbas).

 

Obiteljske predaje

 

Bližu lokaciju znamenja, prepoznatljivu među poznavateljima toga kraja, precizira Marija Skenderović Brejar:

»To je Lešin do, Skenderovi su se među prvima doselili ovamo. Ivanu što je podigao križ kćeri su se rađale, ali muško potomstvo nije ostajalo, dva su mu sina rano umrla. Onda je obećao da će podići križ ako mu se rode sinovi. I tako je i bilo, rodila su se tri sina: Antun, Mihajlo i Julije. Naš djed je Antun, iza koga je ostalo veliko potomstvo, ima nas 150, možda i 200. Sedam sinova mu se rodilo«.

Ivanov sin Antun je podigao drugo sveto znamenje na obiteljskom imanju, kip sv. Antuna, a po predaji koje čuvaju potomci to je bilo ovako:

»Djed Antun je bio u Prvom svjetskom ratu i obećao je da ni u koga neće pucati, samo u zrak. Rekao je da će podići kip sv. Antunu ako dođe živ i zdrav iz rata. Vratio se živ iz rata, ali u takvoj neimaštini kakve su poslije ratova nije odmah podigao kip. Jednom mu se anđeo javio u snu. Tada je napravio kip. Ovo što sam ispričala je tako kako su nama potomcima naši pričali i prenosili. To svi znamo. Meni je moj otac Nesto ispričao«.

Brojni potomci Antuna okupili su se na ovom mjestu povodom 100-godišnjice Lešinog križa (1995.) i 70-godišnjice podizanja kipa sv. Antuna (1999.), a hodočaste ga i brojnim drugim prigodama. Oba znamenja su i danas u svom autentičnom izgledu iz vremena kada su nastali, vrijeme ih nije upropastilo a obitelj ih u kontinuitetu posjećuje i uređuje. Antunov sin Albe je svojevremeno napravio ogradu oko kipa, a oko križa uređuje Albin sin Vince Skenderović iz Male Bosne, najstariji među Antunov unucima koji žive u Subotici.

 

Poruke predaka

 

Do Lešinog križa i susjednog kipa sv. Antuna osim obitelji dolaze i ljudi iz okolice, kao i oni koji su nekada ovdje živjeli, pa i drugi tragom glasa o ova dva vjerska znamenja.

»U ovom prostoru ljudi nalaze mir«, kaže Marija Tumbas. »Ostanemo i po dva sata u tom miru i tišini. Ugodno je biti ovdje. Čovjek mora vjerovati i iskreno moliti ako želi da mu se ostvari. S 11 godina sam otišla s ovog salaša, ali se i u mislima često vraćam ovom mjestu, poput onog malog djeteta kakvo sam bila dok sam tu čuvala krave. Mi smo se kao djeca svaki dan molili ispred križa i kipa sv. Antuna, tako su nas naši učili i upućivali.«

Na ovo je mjesto i Marija Skenderović Brejar dolazila u djetinjstvu, iako je njezina obitelj stanovala prvo na Verušiću, a potom u gradu, ali je dolazila kod stričeva.

»’Vuklo’ me ovamo i tada dok sam bila dijete, osjećala sam da su tu svi moji preci.«

I ta čvrsta veza između prostora na kojem su živjeli preci i kuća i radnih mjesta koje su potomci nalazili u gradu i drugdje u okruženju, ostala je intenzivno trajati.

»Za mene je ovo mjesto jedinstvo predaka i nas, cjelina, poštovanje, osjećaj koliko su željeli ostaviti nam prave, duhovne vrijednosti kroz život. Tu se istinski i najdublje osjeća poruka koju su nam ostavili i predali«, kaže Marija Skenderović Brejar. »Bilo je mnogo teških vremena u životu deda Antuna, bilo je i oduzimanja imovine u obitelji i siromaštva, ali nam je ipak ostavio bogatstvo u velikom potomstvu i duhovne vrednote kako se cijeniti i poštivati. To je za nas važna pouka koju slijedimo.«