Arhiv tekstova

Prošlotjedna tribina »Trijumf kršćanstva – Crkva u vrijeme Milanskog edikta« napunila je dvoranu Pastoralnog centra Augustinianuma Subotičke biskupije. Zainteresirana publika se nakon prezentacije uvodničara zanimala za razne povijesne i religiozne aspekte tog vremena i Konstantinova života.

Prvi uvodničar, ugledni bizantolog, prof. dr. Radivoj Radić s Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Beogradu, autor knjige posvećene ovom rimskom vladaru, nadahnuto je opisao njegov životni put:

»To je bio period najveće krize Rimskog Carstva, kada se smijenilo 50 careva za kratko vrijeme, bilo je umorstava, a i uzurpatora. Izazovu odgovaraju dva genijalna cara: Dioklecijan i Konstantin, koji su carstvo izvukli iz krize putem provođenja ekonomskih reformi. Ali, to je bilo i vrijeme progona kršćana. Dioklecijanov progon je ipak bio najstrašniji, čak su i pogani bili zgroženi. Od 50 milijunskog stanovništva svaki sedmi je bio kršćanin. Dioklecijan se uplašio da se time poganska pobožnost carstva uništava. Tada je postojalo preko 300 kultova, a kršćani su bili otvoreni, primali su i bogate i siromašne, bilo ih je i primjerice u državnoj službi. Pogani su o kršćanima imali sliku kao dobrih, naivnih, bogatih ljudi. Konstantinova majka je bila naklonjena kršćanstvu. Neki povjesničari kažu da je bio branitelj kršćana, a drugi da je bio hladnokrvni političar sa svojim interesom, no obje su teze ekstremne. Nakon smrti oca, Konstantina je vojska proglasila carem, tada je bio u tijeku građanski rat i on je krenuo prema Rimu s manjom vojskom. Tada mu se ukazalo znamenje, vojska je taj simbol oslikala na štitove i pobijedili su nadmoćnog protivnika. Neki kasniji povjesničari su to kritizirali kao izmišljotinu kršćana, ali je bitno da je on u bitku ušao kao vjerujuća osoba. Kasnije je podigao novi Rim, Konstantinopolj, nije izgubio nijednu bitku, a Milanski edikt o vjerskoj toleranciji je potpisao skupa s Licejem. To je vječna poruka, njome je pripremljen teren da kršćanstvo kasnije ostane državna religija«, naveo je profesor Radić.

Franjevac iz Novog Sada Károly Harmath, stručnjak crkvene povijesti, ukazao je kako je kršćanstvo u tom periodu primilo i razne utjecaje poganstva, jer nije sve samo rušeno, neke su se vrijednosti i očuvale:

»Najveći progon je tada bio u Srijemu i Cibaliji (današnji Vinkovci). No, to je bilo i vrijeme rasta Crkve. Postoji izreka da je krv mučenika sjeme Crkve. Konstanin nije učinio kršćanstvo državnom religijom, ali je smatrao da carstvo treba ujediniti i spasiti od propasti. U ta vremena Crkva je častila samo mučenike, da bi se to kasnije proširilo i na svece. Konstantin je ukinuo razapinjenje, žigosanje ljudi, radio je na povratku Crkvi oduzetih imanja, uveo je svetkovanje nedjelje. Kršćanstvo je jačalo, a kroz jaču strukturu raslo. On osobno nije donio pobjedu kršćanstvu, ali je napravio jedan od najvećih koraka u tom procesu. No, prelaska na kršćanstvo je bilo ne samo iz osobnog uvjerenja, već i kao danas kada ljudi prolaze iz stranke u stranku. Počela su se pojavljivati razna nova pitanja, primjerice ako država pomaže Crkvi, treba li je kritizirati? Pod utjecajem kršćanstva rimska se kultura pretvorila u europsku, no ostala je prožeta poganskim elementima«, rekao je Harmath.

Temeljem ovih izlaganja razvio se razgovor, a moderator skupa, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov najavio je sljedeću tribinu za sljedeći mjesec, od ukupno 6 koliko će se organizirati u sklopu obilježavanja donošenja Milanskog edikta prije 1700 godina.