Arhiv tekstova

Preko dva desetljeća dugo i bogato novinarsko, uredničko, teoretičarsko i kultur-menadžersko iskustvo dovelo je novosadskog filozofa Mirka Sebića sredinom 2009. do novoga izazova – pokretanja časopisa za suvremenu kulturu Vojvodine »Nova misao«. Poslije tri godine i dvadeset brojeva, prelistavajući dosadašnje »Nove misli«, možemo dobiti reprezentativnu sliku aktualne vojvođanske kulturne produkcije. Sve navedeno Mirka Sebića čini odličnim sugovornikom o prilikama u suvremenoj kulturi u Vojvodini i njezinoj poziciji u širim regionalnim okvirima. 

HR: Kažite nam nešto više o ideji zbog koje je pokrenut časopis »Nova misao«, kao i o njegovoj koncepciji?

Kada smo prije tri godine Milorad Đurić, tadašnji pokrajinski tajnik za kulturu, i ja razgovarali o pokretanju časopisa koji će se baviti suvremenom kulturom u Vojvodini, nekako se spontano iskristalizirala jedna fraza: »zaokružiti vojvođanski kulturni prostor«. Tu sam frazu i sam često ponavljao objašnjavajući što je cilj jednog ovakvog časopisa. Ona je zgodna i prilično dobro zvuči, ali nije baš sasvim precizna, naime, naša namjera je bila i ostala da, razvijajući koliko je to moguće komunikaciju među različitim odvojenim i često nevidljivim kreativnim žarištima rasutim diljem ravnice, dođemo do nekog novog oblika komunikacije. To bi naravno učinilo i mnogo vidljivijim u medijskom smislu različite vrijedne pojave, ličnosti i institucije koje čine kulturni pogon koji zbirno nazivamo vojvođanska kultura.

Poslije tri godine i dvadeset brojeva kad prelistate sadržaj i pogledate naslovne strane možete vidjeti reprezentativnu sliku aktualne vojvođanske kulturne produkcije. Ali isto tako možete postati i bolno svjesni da i dalje mnogi od tih stvaralaca i kreativaca nisu izašli iz sjene medijske anonimnosti. Drugim riječima, oni drugi mediji, prije svega video mediji, ne prepoznaju ništa od onoga što im se podastire na stranicama naše revije. Nadao sam se i još uvijek se nadam da će doći do nekog makar i sporog komunikacijskog preokreta i sadejstva više faktora, koji će utjecati na promjenu stvaralačke atmosfere i razbijanja provincijalnog štimunga začahurenih sredina kakva je, nažalost, i naša. Otud naša nastojanja da djelujući za i iz vojvođanske kulture djelujemo i regionalno i da istovremeno predstavljajući nas drugima predstavimo i druge srodne kulturne pojave u regiji. Jer samo tako možete učiniti kulturu jedne regije vidljivom na mapi europske kulture. 

HR: Kako ocjenjujete stanje u vojvođanskom suvremenom kulturnom stvaralaštvu? Je li ekonomska kriza utjecala na procese u njemu?

Podsjetit ću vas da su nas prvi talasi ekonomske krize zapljusnuli upravo prije tri godine, što se podudara sa startom našeg projekta. Suočeni s baukom svjetske ekonomske krize mnogi su se kulturni poslenici zabrinuli za svoje proračune, za novac i načine raspodjele tog novca. I onda umjesto da se postave prava pitanja i da se počne razmišljati o modelima i strukturalnim promjenama i pravim ozbiljnim promjenama, desilo se upravo suprotno. Gotovo svi su uglas dreknuli »ne dirajte nam novce«. Dakle, ekonomska kriza nije utjecala na promjenu načina razmišljanja o kulturi, samo je učvrstila jedan broj predrasuda i loših tehnika rada. Kod onih kreativnih i pravih istraživača očigledna promjena ekonomskih uvjeta rodila je želju za promjenom, želju da se ide do kraja i postave prava pitanja, da se radi još više i da se strožije cijeni vlastito postignuće. Kako će se stvari dalje razvijati, ovisit će od odnosa te dvije grupe, odnosno hoće li nadvladati logika onih koji su skloni borbi za promjenu ili onih koji su za status quo.

HR: Gdje se vojvođanska kultura nalazi u odnosu na neke druge regionalne kulture? S druge strane, koje su naše specifičnosti koje bi se mogle promatrati i kao eventualne prednosti?

Moram kazati kako razgovarate s čovjekom kome su uvijek bile mrske ofucane, ali veoma frekventne izjave, prisutne naročito u bulevarskim autonomističkim medijskim kuhinjicama, »o Vojvodini kao o najkulturnijem dijelu države«, »o multietničnom i multikulturalnom raju«, sve te figure i žanr sličice idu dobrano na živce. To je jezik koji u sebi nosi neku skrivenu imperijalnu drugost i skovan je jednom kao mobilizacijski poklič za obnovu i izgradnju neke nove države i naravno nove elite. Dakle, takve metafore, izraze i figure uvijek sam smatrao pogrešnim jezikom, koji ne komunicira ni s kim, osim možda s nadmenošću onih koji ga uz doboše izvikuju. 

Danas se jasno vidi da koncepti o Vojvodini, kako oni politički tako i oni kulturalni, moraju zahvatiti duboko, mnogo dublje od dnevne pragme. Da oni ne smiju ostati na jednodimenzionalnosti partikularnog interesa, već moraju razvijati neku vrstu mikroteritorijalne ontologije i multidimenzionalnog energetskog prostora koji preobražava predstave i tijela. Geografija i kritičko mišljenje se spajaju i grade pojam koji nam otkriva neki svoj specifičan panonski lik. A Panonija, to jest Ravnica, preliva se preko državnih i administrativnih granica, gradi i razgrađuje i rađa nešto novo. Pojmovni likovi, kako kaže Deleuze, imaju zadatak polagati apsolutne teritorije, deteritorijalizacije i reteritorijalizacije mišljenja. Pojmovni lik čini neko mišljenje opipljivim produktom, on zapravo omogućava kulturnu mapu. 

Ako danas pogledate medijske produkte komercijalno kulturnog mapiranja Vojvodine naspram ostatka Srbije, dakle ono što se pojavljuje pod znakom propagandne poruke, vidjet ćete da u igri nisu samo puke turističke relikvije. Naša prednost bi mogla biti ta okrenutost prema biću Ravnice, prema osluškivanju njene transcedentne melodije. Takvih stvaralaca je bilo i ima ih na ovim prostorima, no, na žalost, često su obitavali na marginama kulturnog života koji je često, kao što sam već rekao, udarao u praporce palanačke. 

HR: Koje biste trenutačno aktivne vojvođanske umjetnike izdvojili kao najznačajnije? 

Pa sve koje smo stavili na naslovne strane »Nove misli« (smijeh). To je valjda jasno. Šalu na stranu, Vojvodina ima vrlo raznovrsnu, široku i minucioznu produkciju. Na žalost, ovo često nije dovoljno vidljivo i od institucija dovoljno prepoznato, javnosti prezentirano. Ali to je već drugi problem. Kao što je problem da sjajni umjetnici koji su ovdje ponikli i koji se ovdje povremeno vraćaju ipak biraju da mjesto njihovog stalnog boravka i rada bude negdje u »bijelom svijetu«, jer im ova sredina ne pruža ništa, pa čak ni dovoljno medijske pažnje. Mi na to ukazujemo prije svega pišući o tim ljudima kao stvaraocima, ali mi kao časopis ne možemo zaokrenuti u produkciju i pomoći da ovi ljudi budu trajno sa svojim djelom prisutni u tokovima vojvođanske kulture. 

HR: Ima li nekih novih, mladih snaga na koje biste nam ukazali posebnu pozornost?

Čini mi se da se dosta zanimljive stvari događaju u poeziji, mnogo mladih intresantnih pjesnikinja i pjesnika, to još možda nije dovoljno vidljivo ali ja očekujem da će se za godinu-dvije to prilično snažno osjetiti, naravno brojni su i mladi teoretičari, prevoditelji koji uglavnom surađuju upravo na stranicama našeg časopisa. Nešto se događa i u nekim manjinskim književnostima gdje mladi debitanti pomjeraju preovlađujuće klišee prisutne na tim kulturnojezičnim otocima. U vizualnim umjetnostima stvar je nešto usporenija, ali i tu se nazire barem nekoliko zanimljivih autora koji će možda uskoro pokazati svoje zrele domete. Mislim da nije problem u nedostatku mladih i talentiranih ljudi ozbiljno posvećenih vlastitom stvaralaštvu, mislim da je problem u nedostatku fokusne točke koja bi trebala objediniti te napore i proizvesti zajedničku svijest o vlastitoj vrijednosti i misiji.

HR: Pratite li zbivanja i domete u kulturi vojvođanskih Hrvata? U tom smislu, koja su vaša zapažanja, ocjene?

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata kao mlada ustanova učinio je dosta za ovo kratko vrijeme svog rada, uprkos ne tako bogatoj financijskoj potpori. Financiranje se od ove godine napokon dovelo do zadovoljavajuće mjere usprkos kriznim vremenima, što svjedoči o svijesti aktualnog tajnika za kulturu i javno informiranje Slaviše Grujića o važnosti kulturne produkcije uopće, a posebno u tako krhkim organizmima kakve su manjinske etničke zajednice. Treba reći da je spomenuta institucija uz »Hrvatsku riječ« jedina profesionalna ustanova vojvođanskih Hrvata, što znači da je teret uspostavljanja kriterija i vrednovanja, ali i poticanja stvaralaštva, izuzetno velik. S jedne strane treba osvijestiti ono što je tradicija i korijen kulture vojvođanskih Hrvata na ovim prostorima, a s druge strane treba potaći nove produkte stvaralaštva, osloboditi ih provincijalnog kompleksa prema nacionalnom centru, učiniti da ravnopravno komuniciraju i s matičnim tokovima, ali i sa drugim kulturama u okruženju. Nesumnjivo je da se treba još mnogo raditi i da su mnoga iskušenja pred onim malobrojnima koji zalažu svoj profesionalni i moralni autoritet na tom zadatku.

HR: Predsjednik ste Novinskog vijeća NIU »Hrvatska riječ«. Naš tjednik izlazi deset godina, kako ocjenjujete ono što je ostvareno u navedenom razdoblju?

Ne samo da sam na toj dužnosti, nego sam imao čast surađivati upravo u prvim godinama stvaranja tog tjednika pišući redovito tekstove iz broja u broj. »Hrvatska riječ« ima ulogu tzv. medija trećeg sektora, medija zajednice, a ta uloga, pokraj informativne, podrazumijeva i ostvarivanje kohezije i građenje vrijednosnih kriterija jedne zajednice. On isto tako mora hrabro ući u borbu za vidljivost i prisustvo naspram drugih medija koji se objavljuju na takozvanom većinskom jeziku, jer ne postoji suštinski razlog zašto čitalačku publiku ne bi mogao potražiti i među građanski orjentiranim čitateljima koji pripadaju većinskoj populaciji. Na taj način čini isto toliko za zajednicu koliko i kad pomaže komunikaciji unutar njenih stratificiranih skupina.