Arhiv tekstova

Premda je djelom Viktorije Aladžić »Sub-otica koja nestaje« obuhvaćena sudbina samo trideset i osam subotičkih zgrada, koje su nastajale, preuređivane ili nestajale počevši od kraja XVIII. stoljeća do danas – ono stiže pred čitatelja kao nezaobilazan  prinos razmatranju urbane baštine Subotice i njezina identiteta. U ovisnosti o različitim polazištima u rasuđivanju, identitetska se pitanja kreću u rasponu od maliciozno-posprdne opaske o Subotici kao »najvećem selu u Europi«, k samodopadljivoj omami kako je tijekom historicističko-secesijsko-modernog razvoja dosegnula takve urbane karakteristike koje je svrstavaju u red onih srednjoeuropskih gradova u kojima je postignuta zavidno visoka kvaliteta življenja. Zbog tih i drugih razloga sjećanje na sve aspekte ovdje nastalog gradograditeljstva, potkrijepljenog činjenicama – očuvane ili one već i porušene baštine – funkcionira ne samo kao dio procesa samospoznaje već i kao čimbenik utemeljenja kulture, nerazlučiv od strategije njezina nastanka i opstanka.

Na licu grada vidljivi su mnogi tragovi koji su išli ukorak s njegovim isprve agrarnim utemeljenjem, što je Subotici potom potpomognutoj razvojem željeznice, omogućavalo rast proizvodnje i plasman tržnih viškova iz poljoprivrede, stočarstva, kasnije i prerade, obrta i industrijalizacije, uz razgranavanje prometa, trgovine, novčarstva, zatim širenja mreže škola, institucija kulture, izrastanje Palića u banjski kompleks i dr. Nakon I. svjetskog rata ovi su trendovi temeljno uzdrmani i narušeni, a mnogi i prekinuti, budući da je grad preko noći odvojen od dotadašnjeg tržišta. U razdoblju koje je uslijedilo, do završetka II. svjetskog rata, u Subotici je podignut mali broj objekata. Povrh svega, saveznički bombarderi  sravnili su sa zemljom (1944.) dio gradskog središta, navodno »nedovoljno preciznim« pogocima namijenjenim su-botičkom željezničkom čvorištu. 

 

(Ne)skriveni nasrtaj

 

U tom kontekstu, glede cjeline spomenutog, svako rušenje građanskih kuća Subotice, koje imaju nedvojbene, strukom potvrđene urbanističke, građevinsko-arhitektonske, a neke i umjetničke vrijednosti, nije dobra vijest, niti poželjna poruka i mnogi je građani prepoznaju kao (ne)skriveni nasrtaj na urbanu strukturu grada, njegove stanovnike, njihovu tradiciju i ovdje ostvaren civilizacijski razvoj. Budući da ugrožava njihovo kulturno pamćenje, uz pomoć kojega imaju prava čuvati osobni ili zajednički identitet (autobiografski na mikrorazini, kolektivni na makrorazini) iz svih razdoblja Subotice. Ili možda netko zna za nekakav razlog zbog kojeg bi se Subotičani trebali ispričavati što su nam pređi radili i zaradili, ostavljajući nam u naslijeđe ono što su ovdje izgradili? Pri tome, za izrastanje Subotice u prepoznatljiv srednjoeuropski grad, kako zapaža Viktorija Aladžić, nije bila od presudnog značaja veličina grada, već one sastavnice koje održavaju koherentnim njegovo kulturno i duhovno ozračje. 

Drugačije rečeno, složena je prepletenost svih identiteta Subotice, uz dopunjavanje pojedinih njezinih dijelova u funkcionalnu cjelinu, uz organiziranost i pretapanja kultura, te sedimentiranosti njezinih duhovnih slojeva vidljivih u gradskom prostoru, ali također živućih u pojedincu, u građaninu. U tom kontekstu gdjekada je veliki grad doista tek puka stambena aglomeracija, dok gdjekoji manji grad, poput i Subotice, raspolaže zavidnim kulturnim i civilizacijskim postignućima onih zajednica iza kojih su u različitim razdobljima ostajale općečovječanske vrjednote. Stoga bi se ona mogla svrstati u skupinu malih-velikih gradova što je uvjetovano osobito razvojem Subotice tijekom XIX. stoljeća i kasnije.

 

Brisanje povijesti

 

Iz navedenih razloga ima više smjerova iz kojih se može, i treba, gledati na subotički gradski identitet, pa tako i kroz gradogradnju i arhitekturu, uz ostale kulturne procese i slojeve bez kojih nema uljudbe. Uostalom, malo što se ovdje može i dade svesti na nečiji (ogoljen ili loše prikriven) nacionalni konstrukt, pa ni onda kada ga se napuhava iz prevrtljivih interesa tzv. dnevne politike. Zato se nitko ovdje ne može, niti smije, poigravati ni s brisanjem pojedinih slika grada kroz povijest. Niti naturati proces materijalnog siromašenja, uspostavom tobože »jedino racionalnog« gospodarenja zajedničkim kulturnim kapitalom, koji uključuje zaborav pojedinih njegovih dijelova! 

O navedenom svjedoči i upravo objavljena knjiga Viktorije Aladžić »Subotica koja nestaje«, posvećena povijesti i vrednotama trideset osam kuća u gradu koje su tekućim regulacijskim planovima predviđene za rušenje. Knjiga je nastala kao izbor iz pedesetak radova, u nastavcima tiskanih u »Hrvatskoj riječi«, a zasnivaju se na znanstvenim istraživanjima što ih je autorica, docentica na Građevinskom fakultetu, provela tijekom izrade magistarske i doktorske radnje. Djelo ima informativni, edukativni i znanstveni karakter, rasvjetljava mnoge povijesne činjenice i okolnosti koje se tiču prošlosti kuća, a dio su istraživanja o gradu provedenih i kroz bogatu građu Historijskog arhiva u Subotici.