Arhiv tekstova

Francuska građanska revolucija je lansirala slogan »mračni srednji vijek« i čini mi se da većina čitatelja u principu to i vjeruje. O životu ljudi u to doba isto postoje maglovite predstave kao što su: da je plemstvo živjelo raskošno i bogato, a siroti su kmetovi od jutra do mraka radili za njihove potrebe. Srednjovjekovno društvo je bilo slojevito (uostalom kao i danas) i klasično feudalno kmetstvo u Hrvatsko-Ugarskoj Kraljevini razvilo se tek u XVI. stoljeću nakon nekoliko »seljačkih buna«. Iz ovih razloga interesantno je pogledati što su sve proizvodili slobodni seljaci i nudili na prodaju na tržnicama u većim gradovima. Krenimo zajedno u nabavu namirnica na srednjovjekovnu tržnicu.

 

Propisi o prodaji mesa i pekarskih proizvoda na tržnicama

 

Budimski zakonik (pravilnik) o tržnicama koji je nastao u XIII. stoljeću pruža vrlo dobar uvid u to kojim se namirnicama trgovalo, a posredno možemo vidjeti šta se proizvodilo prije svega u poljoprivredi. Promet životnim namirnicama se redovito kontrolirao, naročito mesarnice i klaonice, dnevno su pregledavane jesu li pripremile dovoljno mesa »da sirotinja ne bi bila uskraćena« i je li meso čisto i svježe. U Statutu Iloka detaljnije se opisuje rad mesara. Odredba o mesarima glasi: mesari mogu klati samo uz Dunav danju i uz kontrolu dva zakleta mesara... meso trebaju prodavati u kasapnicama na brdu, ne smiju (prodavati) u podbrđu (grad Ilok se nalazio na brdu, slično kao Petrovaradin, i tu je bila tržnica, klanje uz rijeku je imalo praktične svrhe, meso se pralo riječnom vodom, koja tada još nije bila zagađena, krv i otpatci su bacani u vodu da ne bi smrdjeli i zagađivali samo naselje. U XIX. stoljeću klaonice su bile smještene izvan naselja). Nadalje Statut određuje: mesari koji su došli sa strane, osim mesa u mesarnicama, moraju prodavati i kože zaklanih životinja« (ova odredba je isto imala praktičnu svrhu, meso je bilo svježe, a npr. nije se mogla prodavati konjetina umjesto govedine, što se danas dešava). 

Na nedjeljnim vašarima moglo se prodavati i pušeno meso. Prodavaonice za divljač su nudile raznovrsna mesa šumskih i poljskih divljači, specijalitet su bili meso vjeverica i raznih ptica pjevačica. Od pernatih životinja nudilo se meso od: kokoši, pilića, pataka i gusaka. Ribari su prodavali, osim domaćih vrsta riba, i velike količine haringe i to vrlo jeftino. Ta roba je vjerojatno potjecala iz uvoza. 

Pekari su bili svrstavani u tri kategorije, majstori su prodavali peciva i »fini (bijeli) kruh«. Obični pekari su prodavali kruh s pultova, a oni koji su pekli »crni kruh« svoje proizvode su mogli nuditi sa zemlje (možda iz srednjeg vijeka potječe shvaćanje da je crni kruh niža vrsta pekarskog proizvoda - danas se smatra najzdravijim kruhom).

 

Prodaja na stalnim mjestima, srednjovjekovni müzzli

 

Prvi put se pojavljuju tržnički specijalizirani prodavci, tzv. nakupci, piljari za zeleniš, koji su svoju robu prodavali na stalnim mjestima, a prodavalo se: sušeni grašak, grah, sočivo, ječam, kudjeljino sjeme, mak, zatim proso, luk vlasac, sušeni češnjak itd. Poseban proizvod je bila kaša (zdrobljeno sjeme) sačinjena od ječma, zobi i anisa (srednjovjekovni müzzli), zatim imamo prodavce voća koji su na svojim pultovima imali: jabuke, kruške, trešnje, višnje, šumske jagode, lješnjake, lubenice, dinje, tikve, bademe, drenjine, šljive, trnjine, breskve, zelene orahe, a zimi i borovnice i sušeno voće. Nakupci za mliječne proizvode su nudili razne tvrde i mekane sireve, maslac, vrhnje, mlijeko, surutku, slatko vrhnje, jaja i slično. Osim piljara za zeleniš, bili su i piljari za svježi i kiseli kupus.

 

Začini s istoka

 

Najčešće se prodavao šafran i papar, prije prodaje pregled kvalitete ove robe je bio obvezan i nije se mogla prodavati u količinama manjim od deset funti (jedna funta oko 56 dag) jer su »kantari« bili neprecizni (u to doba nisu postojale elektronske vage). Kao glavni začin koristio se papar, ali skoro u istoj mjeri su se služili đumbirom, zatim su se prodavali klinčići, muškatni orah, muškatni cvijet, kopar i anis. Među začine se računao i šećer (med), šećerno brašno, sol, ulje i ocat. 

Rekli bismo – skoro identična ponuda današnjoj (na neki način i bogatija), a na trpezi se nije našlo krumpira, rajčica i paprika, povrća koje je tada još bilo nepoznato u Europi.