Arhiv tekstova

Listajući po arhivi došao sam do podatka da HKD »Srijem« iz Mitrovice slavi obljetnicu - 15 godina osnutka. Ali ne vole reći da je to jubilej. Smatraju sebe sljednicima bogate kulturne tradicije Mitrovice, koja je oduvijek bila središte, centar. Još od vremena Sirmiuma, kada su tu stolovali rimski carevi, srijemskoga porijekla, pa poslije Dmitrovice, prema svetom Dimitriju po kojemu je dobila ime, o čemu svjedoče konkatedrala i bazilika ovoga sveca, pa je bila središte i u vrijeme Austro-Ugarske, poslije i kao Hrvatska Mitrovica i nakon II. svjetskog rata kada je središte srijemskoga sreza, ali je hrvatskome življu bila i ostala najljepši grad na svijetu.

 

GOSTOVANJE U ČEPINU

Ova fotografija, snimljena prije 10 godina prigodom gostovanja HKC-a »Srijem« u Čepinu na Čepinskim suncokretima, govori kako vrijeme leti. Te jeseni nastupili su s još osam KUD-ova na ovoj lijepoj manifestaciji, koju su Slavonci utemeljili zahvaljujući potpori najvećeg hrvatskog proizvođača suncokretovog ulja – Tvornici ulja Čepin, a predstavljali su Hrvate s one strane Dunava, oni i KPZH »Šokadija« iz Sonte. Slavonci su ih nagradili pljeskom, što su i zavrijedili nastupom s Gajdaškim kolom i Šantavim mađarcom, a otpjevali su Divan je kićeni Srijem i Srijemski bećarac i digli ih na noge Srijemčicom, Cigančicom, Todorom i Kelerujem. Doista, dali su osobni pečat gotovo dvosatnom programu. Jedino se mogla čuti primjedba – tuku ekavicu. Pa nije ni čudo, objasnio je predsjednik Kulturnog centra ing. Zdenko Đaković: »Mi živimo u Srbiji i Crnoj Gori, ostali smo svjedočiti o opstojnosti Hrvata u nekada pretežno hrvatskom Srijemu, pa nije čudo da mladi govore ekavicom s kojom se susreću u školi, u gradu, u roditeljskom domu. Živimo u zagrljaju tuđega svjetonazora, drugih kultura, ali smo jednako navezani na našu Katoličku crkvu i uvjeren sam da pripadamo europskom civilizacijskom krugu. Emotivno smo vezani za Hrvatsku i ovoj mladosti je svako gostovanje u Hrvatskoj osjećaj sreće i radosti, dašak moralne potpore da istrajemo na očuvanju i njegovanju vlastitoga identiteta«.  

 

VRAĆANJE KORIJENIMA

Susretao sam ovdje u Čepinu mnoge naše udruge iz - Slankamena, Golubinaca, Petrovaradina, pa i folklorne skupine protjeranih Srijemaca, Zavičajnog kluba Kukujevčana i Zavičajne udruge Gibarčana, a tu sam po prvi puta nakon Domovinskoga rata susreo i prijatelja, tamburaša i pjesnika Iliju Žarkovića Žabara. A što se Mitrovčana tiče, oni su u Hrvatskoj kao kod kuće, nastupali su već na Tjednu hrvatskih manjina u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, na velebnoj manifestaciji »Srijem – Hrvatskoj« u organizaciji Zajednice prognanih Hrvata, na Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima i prestižnoj Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. I to nije sve: gostovali su na smotrama u Slankamenu, Rumi, Tavankutu, Subotici, Sonti, Novom Sadu i Janjevu.

Mitrovčani se vraćaju korijenima, u Mitrovici je do 40-tih godina prošloga stoljeća bilo pregršt hrvatskih udruga i društava, pa je još 20-tih pokrenuta inicijativa za izgradnju Hrvatskog doma, koji je jedno vrijeme bio nacionaliziran, a nakon 2000. je vraćen u vlasništvo Hrvatskog kulturnog centra. Centar je osnovan 1998., ali za sebe vole reći da su slijednici hrvatske kulturne baštine, koju su determinirala brojna društva – pjevačka, folklorna, glazbena, književna. Asimilacija je učinila svoje, ali oni zdušno djeluju na očuvanju i njegovanju tradicije i običaja, hrvatskih i katoličkih.

 

NOŠNJE

Što je sa nošnjama, pitao sam? Mitrovčani i nisu imali baš svoju nošnju, što je uvijek karakteristika gradova, niti one vlastite posebnosti, kakve imaju sela u Srijemu, primjerice Kukujevci i Gibarac, koji već stoljećima imaju prepoznatljivo šokačko ruho. Mitrovčani su se odlučili za spoj narodnog ruha posavskih Hrvata, urešenog srijemskim narodnim vezom i hrvatskom trobojnicom - crven, bijeli, plavi. Kod muških, to su široke srijemske gaće urešene šlingom i široke bijele košulje s toledom na prsima, uz to i crni prsluk i šešir, obvezno. Neki dečki šešir okite trobojnicom, a kod bogatijih momaka za šeširom je znao biti i dukat. Kod djevojaka i snaša to je suknja s narodnim vezom, najčešće s motivima hrvatskoga grba ili hrvatskoga pletera, oplećak šlinganih rukava s narodnim vezom na prsima i obvezno trobojnica crven, bijeli, plavi za pojasom. U to je vrijeme problematično bilo žensko oglavlje, pa su i djevojke i snaše nastupale samo uredno počešljane.

Dugo već nisam išao na tu stranu pa ne mogu reći kakvo je stanje danas, ali vrijedni Mitrovčani već deceniju i pol marno čuvaju i njeguju srijemsku hrvatsku baštinu i zdušno je prenose na mlade naraštaje. Čestitke!