Arhiv tekstova

Nadomak granice s Mađarskom, na Makovoj sedmici, daleko od gradske vreve, u predjelu kojim caruje tišina i mir, na humci se uzdiže obnovljeni Čobanski križ s pločom na kojoj je ispisana zanimljiva povijest ove znamenitosti. Iako daleko od kuća i ulica, ovo mjesto i križ iz prošlosti vremenom nisu zaboravljeni, već mu i dalje dolaze i uređuju ga potomci onih koji su se oko križa okupljali i u davna vremena. U obitelji Tumbas sačuvano je predanje o događanjima u prošlosti vezanim za Čobanski križ, tu je obiteljska tradicija i uspomene, te su ga 2004. i obnovili. Često mu dolaze, a povremeno je ovo mjesto do kojeg se izlazi i u većim obiteljskim okupljanjima.

»Stari kameni križ je očišćen i popravljen, postavljen je nov korpus, uređena humka i okruženje i postavljena ploča s podacima pohranjenim iz prošlosti i podacima o najnovijoj obnovi«, kaže Vita Kopunović, rođena Tumbas, koja je sa svojim mužem Antunom tada bila nositeljica posla oko obnove Čobanskog križa. Novac za restauraciju je prikupljen prilozima i ostalih iz obitelji Tumbas, tj. potomaka Paje Tumbasa, kao i unuka Ivana Tumbasa i Đure Aradskog.

 

Kako je nastalo ime

 

Upravo ta ploča postavljena na obnovljeni Čobanski križ »priča« o njegovoj povijesti. Naime, na ploču su upisani podaci koji su još mogli biti pročitani na vremenom znatno oštećenoj površini starog kamenog križa, te i godina nastanka – 1896. Sačuvan je i prenijet i sljedeći tekst: »Križ premjestili iz vode, obnovili i nazvali ga Čobanski križ 1933. čobani Tumbas Ivan, Tumbas Pajo, Kovač, Ivanković Franjo, Francišković Vince, Aradski Đura, Sudarević Vince.«

Detalje spremljene obiteljskim predanjem kazuju sestre Vita Kopunović i dr. Kata Dulić iz višečlane obitelji Tumbas, kojoj pripadaju i sestre Julija Mijatović i Mara Tumbas, i brat Josip Tumbas.

»Naš djed je Pajo Tumbas i on je bio među čobanima koji su 1933. premjestili i obnovili križ. Kako su nam naši pričali, nekadašnji križ je bio stotinjak metara dalje na samoj obali rječice Kireš pa ga je voda poplavila. Čobani su ga premjestili malo dalje i to su obilježili na križu. Posveta križa je bila sredinom ili krajem kolovoza 1933. i pričalo se da je to bila velika svečanost kojoj je prisustvovalo mnogo ljudi«, kaže dr. Kata Dulić o značaju ovog mjesta za obitelj, o kome je otac Matija često pričao, jer je i on boravio na spomenutom prostoru napasajući stada ovaca mjesecima odvojen od kuće, moleći se ispred Čobanskog križa.

Prošlošću velikih pašnjaka, prostorom podijeljenim državnom granicom nakon Prvog svjetskog rata, i križom podignutim ovdje za molitve i ispovijedanje vjere čobana koji su mjesecima ostajali na pašnjacima uz stada, bavio se i Alojzije Stantić (»Zvonik«, 4/2003), gdje navodi da su nekada »na glasu« bili šandorski čobani koji su čobanili s velikim čoporima, neki i s tisuću ovaca ili i više. »Jedan od nji na velikom glasu je bio Pajo Tumbas, na prikritnici XIX u XX vik, koji je čobanio s oko 1000 ovaca, niki put i s većim čoporom«, zabilježio je Stantić.

»Rano u proljeće su tjerali ovce na pašnjake, pravili su sebi drvene kolibe i ostajali tamo do snijega. Pred križom su se molili«, kaže dr. Kata Dulić. »Kada odemo do križa vidimo da i drugi ljudi i danas dolaze pred ovaj križ.« 

 

Čuvari uspomena

 

Na isto mjesto, do križa, kao što su to činili Pajo Tumbas i njegov sin Matija, nastavile su vremenom izlaziti i sljedeće generacije, Matijine kćeri i sin s obiteljima. Nekoliko generacija Tumbasovih je još od davnih vremena vezano za Čobanski križ, predanjem, vjerom, uspomenama i tako je zahvaljujući inicijativi i angažiranosti potomaka nekadašnjih čobana ovo vjersko obilježje obnovljeno i sačuvano.

»Pod Čobanski križom je naš otac nekada puno molio, još od svojih 15-16 godina. To je mjesto uspomena i vjere naših predaka i mjesto gdje i mi odlazimo«, kaže dr. Kata Dulić.

Nakon obnove 2004. Čobanski križ je posvećen a svečanosti su prisustvovali brojni članovi obitelji i gosti.