Arhiv tekstova

Danas, 8. ožujka, svijet slavi Dan žena, u znak sjećanja na povijesne događaje koji su uveliko prethodili punoj ravnopravnosti ženskog spola i jednakom sudjelovanju u svim strukturama društva. Ravnateljica subotičkog JKP »Pogrebno« i predsjednica UO »Hrvatske riječi« Vesna Prćić svojim primjerom pokazuje kako žene mogu biti vrlo uspješne i ravnopravno parirati muškom spolu u obavljanju svih odgovornih poslova.    

HR: Pravna znanost je već godinama neraskidivo dio vaše profesionalne stvarnosti, isprva u pravosuđu, a potom u sferi javnih društvenih djelatnosti. Što je presudilo u izboru Pravnog fakulteta?

Jedna opcija koja je bila dugo aktualna je bilo studiranje geografije i to smjera metereologije, ali sam već tada, pravilno, procijenila kako je mogućnost zaposlenja minimalna i odustala. Ipak, mogu kazati kako je presudan utjecaj na mene imao moj susjed, ugledni subotički odvjetnik pok. Ivan Filipović, koji je uvijek smireno i s velikom ljubavlju pričao o svom životnom zanimanju. Birajući zanimanje pravnice, koje je kao stvoreno za ženu, nisam mogla pretpostaviti da sam birajući dinamičniji posao, izabrala područje koje se unatrag dulje od 15 godina stalno mijenja, čak i brže od željenog, a u kojoj se bilo kakva nezainteresiranost ili statičnost ne trpi, odnosno neznanje ima brojne sankcije.

HR: Ipak, put do današnjeg profesionalnog angažmana vodio je preko Općinskog suda gdje ste isprva radili kao vježbenica. Što je uvjetovalo vašu konačnu odluku o napuštanju rada u pravosuđu?

Posao sudske vježbenice iznimno je interesantan, osobito jer tek svršeni studenti u sudnice stignu pucajući od znanja, ali na žalost samo teorijskog. Prava škola iskustva se stječe tek tu, sudjelujući na ročištima i pretresima, ali i sastavljajući presude i druge odluke. Kako sam bila dio programa Službe za zapošljavanje, moja je zarada bila minimalna, a svijest da kao pripadnica nacionalne manjine možda i neću biti birana za sudskog pomoćnika ili sutkinju nakon završetka pripravničkog staža, uvjetovala je prihvaćanje ponude iz JKP »Pogrebno«. To je značilo odustanak od polaganja pravosudnog ispita koji sam pripremala, ali i potpuno nov poslovni izazov, s obzirom da iskustvo koje sam stekla u sudu, u javnom poduzeću nije bilo primjenjivo. Zahvaljujući tadašnjem ravnatelju Nikoli Kvali lako sam svladala osnove pogrebne djelatnosti.

 HR: Je li vam kao ženi bilo pomalo neugodno započeti profesionalni angažman u pogrebnoj djelatnosti?

Prvobitnu osobnu nelagodu u svezi s djelatnošću u kojoj sam počela raditi zamijenila sam pomnim promatranjem ljudi i njihovih reakcija kada im kažem da radim u uvijek neatraktivnoj, ali neophodnoj pogrebnoj djelatnosti, ili u poduzeću koje ima tako neinspirativan i nedvosmislen naziv. Svoj posao, kao pravnica ali i sada kao ravnateljica, trudim se obavljati profesionalno, pri čemu u pojedinim slučajevima ni emocije ne mogu biti stavljene po strani. Život piše priče, čudne, koje pravo ponekada ne može razriješiti pravedno, a kada oni stignu u »Pogrebno«  dobivaju posebno tešku crtu. Često ljudi znaju usporediti rođenje i smrt, uz neprimjerene komentare glede uređenja, a naročito financiranja svih troškova vezanih uz njih. Ipak, smatram kako je u pogledu nastupanja smrti potrebno pristupati s posebnom pažnjom, dostojanstveno i s dužnim pijetetom. Obavljati pogrebnu djelatnost kao žena rukovodilac po meni baca jedno sasvim drugačije svjetlo – i na ženu, i na način obavljanja i organiziranja djelatnosti. Osobno, prevladala sam pitanja na temu odakle motiv, dokle god dobro obavljam posao. Naravno, malobrojne maliciozne, zajedljive a često i uvredljive komentare ostavljam na savjesti i kućnom odgoju onima koji ih upućuju, znajući da je nezadovoljstvo sobom autor istih. Konačno, organizirati posao u kojem su 100 posto neposrednih izvršitelja na groblju muškarci, po mom mišljenju je stvar dobre procjene i iskrenog pristupa. Pitam za mišljenje svakog zaposlenika i prihvaćam ga imajući u vidu kako među zaposlenima imam i one koji rade u pogrebnoj djelatnosti toliko dugo koliko ja imam godina života, ali odluke donosim sama, cijeneći prije svega zakonitost, dobrobit poduzeća, te interes korisnika usluga, građana i grada kao osnivača. 

HR: Kako kao ravnateljica JKP »Pogrebno«  gledate na aktualnu ekonomsku situaciju koja se vjerojatno odražava i na svakodnevno obavljanje djelatnosti u kojoj ste profesionalno angažirani?  

 Usprkos teškoj ekonomskoj situaciji, koja već nekoliko godina traje u Europi, pa samim tim i u našoj zemlji, bez obzira što se radi o komunalnoj djelatnosti koja je posebno zaštićena pozitivnim propisima pod okriljem općeg interesa, ocjena stanja u »Pogrebnom« nakon imenovanja za ravnateljicu je bila poražavajuća – pokušaj privatizacije dijela poduzeća krajem 1993. godine ostavio je znatne posljedice na razinu uređenosti i općenito ulaganja u groblja kojima se upravlja, a poslovanje je bilo na granici rentabiliteta. To je bio razlog za proširenje djelatnosti na prodaju pogrebne opreme, kao i pružanje usluga prijevoza i ceremonijala sprovoda, a motiv, pored toga što će građani sve moći obaviti na jednom mjestu, a da se ostvareni dodatni prihodi povratno ulažu u održavanje i uređenje groblja. Kroz bezmalo dvije godine obavljanja ovako sveobuhvatnih pogrebnih djelatnosti, objektivno smatram kako su rezultati vidljivi pri čemu sam svjesna da su promjene nepredvidive i da se ne smijemo »uljuljkati« u ono što smo već postigli i uradili. 

HR: Uz svakodnevni poslovni angažman, kao članica DSHV-a godinama ste vrlo aktivni i u političkom životu hrvatske manjinske zajednice na ovim prostorima. Ipak, važeće zakonske odredbe uvjetovale su određena ograničenja...

Na izbornoj skupštini prošle godine, na prijedlog predsjednika, izabrana sam za dopredsjednicu stranke, kao i za zamjenicu predsjednika najveće podružnice u stranci, subotičke. Trenutačno za obje funkcije, na moj prijedlog koncem prosinca prošle godine, a poštujući Zakon o javnim poduzećima, određeno je mirovanje. Osobno smatram kako je obnašanje tako odgovorne dužnosti kao što je ravnateljica javnog poduzeća nespojivo s bilo kakvim političkim angažmanom, osobito u tijelima političkih stranaka, ali isto tako sam potpuno jasno odvajala ove dužnosti u svakodnevnom životu i radu. Predmetni zakon utvrdio je kao nespojive ove dužnosti u istoj osobi, iako smatram da zakonodavac nije imao u vidu primjenu ove odredbe za pripadnike nacionalnih manjina, odnosno dužnosnike političkih stranaka nacionalnih manjina. 

HR: Kako gledate na dužnost predsjednice Upravnog odbora NIU »Hrvatska riječ« koju uspješno obnašate već nekoliko godina? 

U rad NIU HR uključila sam se tijekom siječnja 2003. godine, na poziv prvog ravnatelja i glavnog urednika, kao pravna savjetnica radi pravnog uobličavanja prve profesionalne ustanove u Hrvata u području informiranja. Bilo je puno izazova u ustanovljavanju prvih općih akata, zasnivanju radnih odnosa, općenito prvi koraci su nam bili sitni i odmereni, ali suradnja sa svim uposlenicima kao i tadašnjim upravnim odborima je bila dobra. Danas na sve to gledam iz drugog kuta, s obzirom da sada već u drugom mandatu obnašam dužnost predsjednice Upravnog odbora. Pri tome, ističem kako je NIU »Hrvatska riječ« sada ozbiljna ustanova s dugogodišnjim iskustvom i ustaljenim procedurama u radu, što nam svakako služi za dobrobit, dakako i za pokušaj smanjivanja antagonizma prema Hrvatima, kao izravna posljedica snažnih vjetrova devedesetih. 

HR: Završimo razgovor u duhu današnjeg dana svih žena ovoga svijeta, vašim komentarom na temu zastupljenosti žena u вodećim strukturama našeg društva. Je li ona po vašem mišljenju zadovoljavajuća?

 Zastupljenost žena u obavljanju poslova, osobito vodećih dužnosti, smatram da nije zadovoljavajuća, a svakako treba imati u vidu da je isti slučaj i s mladima. Današnje društvo ne trpi nekoga tko ima dovoljno samopouzdanja i samosvijesti o onome što želi postići u životu, dovoljno hrabrosti, energije, odlučnosti i viziju budućnosti. Ne trpi nekoga tko je profesionalac, poslovično mudra i autoritativna osoba a pritom je žena, rukovodilac. Može probati, jer svakako neće uspijeti – stav je pojedinaca i društva, često s podsmijehom. Naravno, nikada se ženi ne priznaje uspjeh, smatrajući kako je dovoljan kompliment glede vanjskog izgleda. A žena kada obavi sve kućanske poslove, uobičajene često brojne obiteljske obveze, zatim sve što je potrebno da bude njegovana i uredna, isplanira male ali i velike poslovne podvige, mora naći snage i sve to realizirati, van kuće, u surovom poslovnom svijetu. I nije bitno je li njen dan s početka ožujka ili bilo koji drugi dan. Svaki dan je novi dan, novi izazov. Žena, dama, uspješna! Osobno sam doista zadovoljna onim što sam do sada postigla. Iako zvuči neskromno, kada pogledam unazad i vidim sve putove kojim sam prošla i na koje sam načine njima do danas koračala, ja sam sretna i ponosna.