Arhiv tekstova

Doba Anžuvinaca računamo od svibnja 1301. godine, kada je napuljski princ Caroberto pod imenom Karlo I. Anžujski (I. Anjou Károly), istina na brzinu i prigodnom krunom, okrunjen za hrvatsko-ugarskog kralja. Neki povjesničari smatraju da doba Anžuvinaca počinje tek od 1310. godine, kada je Karlo I. okrunjen i treći put krunom sv. Stjepana (Sent Istvána). Ovu raspravu prepustit ćemo povjesničarima, ostaje činjenica da doba Anžuvinaca od 1301. do 1387. godine postaje zlatno doba u povijesti Hrvatskog-Ugarskog Kraljevstva, kada se i gradovi Srijema nevjerojatnom brzinom razvijaju, tako da polovicom XV. stoljeća Srijem postaje jedno od najrazvijenijih područja kra-ljevstva. Uvjet da se Srijem počne razvijati, pokraj činjenice da više nije bio pogranično područje, omogućio je i čvrst monetarni sustav (tako bi se to danas reklo) baziran na zlatnoj forinti, koji je uspostavio »mukotrpnim radom« kralj Karlo I. tijekom svoje četrdesetogodišnje vladavine, naravno, uz pomoć sposobnih i ambicioznih kraljevskih službenika. 

 

Trgovina, vašari, carine, takse - osnova za razvoj naselja

 

Do vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. (II. András) pravo držanja vašara bilo je isključivo pravo kra-lja. Na vašarima (sajmovima) »porez« su naplaćivali kraljevi činovnici zvani oficinalisi. Kralj Andrija II. je prvi dozvolio da i feudalci mogu držati vašare. Na ovakvim vašarima predstavnik kralja nije imao pravo ubirati carine – vašarišnu taksu. Vašari su održavani tjedno, na različite dane. Mnoga imena naselja potječu baš od imena dana kada je održavan vašar, npr. Szombathely u Ugarskoj odgovara imenu Subotište ili Subotica (u bivšoj SFRJ bilo je pet naselja s ovim imenom). I danas se u manjim mjestima i gradovima vašari održavaju na različite datume, uglavnom nedjeljom. Na neki način je primjerice petak dugo ostao tržni dan u Subotici. Ovi vašari su bili »lokalnog karaktera«, a kupci su dolazili iz šire okoline naselja. Postojali su i godišnji sajmovi, kada su prodavci i kupci dolazili ponekad iz cijele kraljevine, oni su održavani najčešće za vrijeme nekog većeg crkvenog praznika ili na imendan nekog od svetaca, primjerice na dan Svetog Stjepana. Vašarišta postaju centralni dio naselja, i nalazila su se uglavom pokraj centralne crkve. Talijanske piacce ili njemački marktplacevi u svom nazivu upravo nose sadržaj »mjesto za trgovanje«.

 

Važnost cesta i sigurnost robe

 

Određenu robu treba prevoziti da ona stigne na nedjeljne vašare i godišnje sajmove. Osim trgovaca, na vašarišta su dolazili trgovati i zanatlije i slobodni seljaci (poljoprivredni proizvođači). Smatra se da su prvobitni važniji putni pravci bile rijeke i da se roba prevozila čamcima, brodovima. Kod riječnih prijelaza brodovi su povlačeni s jedne obale na drugu konopima. Postoji zapis da je grad Futog (važno vašarište) imao pravo »vučenja« brodova, što se najvjerojatnije odnosilo i na pravo povlačenja »na suhom« uzvodno. Korištene su životinje koje su hodale uz obalu na tzv. kopitarnicama. U Zondu su, pak, živjeli brodari koji su robu prevozili brodovima. Međutim, već od doba Sarmata i Rimljana poznati su i suhi putni pravci i riječni prijelazi (o cestama u Srijemu smo već ranije pisali). Ovi putni pravci se nisu mijenjali nego je došlo do otvaranja novih pravaca, npr. u Bačkoj, gdje su glavne ceste išle paralelno s tokom Dunava, odnosno Tise. One se spominju u mnogim dokumentima kao Magna via – veliki put. Magna via je često i granica između dva posjeda, što znači da je ona morala biti relativno trajna i čvrsta. Na našim prostorima za učvršćivanje putova korišten je orez od vinove loze, snopovi granja, ali ne isključuje se mogućnost korištenja balvana. Put je u isključivom vlasništvu kralja, putnike, trgovce, čuvaju kraljevi ljudi, županijski vojnici castriensisi (várjobbagyi) ili serviensi. Oni su i naplaćivali takse, carine. Prihodi od carina za korištenje putova, od riječnih skela i s tržnica, bili su značajni i stizali su u kraljevski trezor - camarae. 

Moćniji gradovi ili feudalci su ponekad izborili i posebno pravo »zaustavljanja robe«, što je ujedno značilo i obveznu prodaju te robe na lokalnoj tržnici. Ovo pravo se davalo vrlo rijetko. U Srijemu je vlasnik Iloka Nikola Iločki (Ujlaki Miklós) dobio to pravo za vrijeme godišnjih sajmova. »Brodovi i šajke koji prometuju gore i dolje (nizvodno i uzvodno na Dunavu, prim. a.), kao i kola koja iz bilo kojeg pravca donose robu, kada se u Iloku održava godišnji sajam, u to doba trebaju se smjestiti kod stanovnika grada, a ne u Maloj Pešti (nalazila se preko puta Iloka), i dužni su svoju robu ne negdje drugdje, nego jedino na iločkoj tržnici prodavati«, piše u Statutu Iloka.