Arhiv tekstova
Otvorene nove stranice zvuka tambure
Subotički tamburaški orkestar promovira bunjevački glazbeni folklor, a kako orkestar potječe s područja u kojem je tambura postala glavno i općenito narodno glazbalo, dugogodišnjim istraživačkim radom orkestar prezentira i neiskorištene mogućnosti tambure izvedbama kompozicija iz klasične muzičke literature, kao i evergreena. Voditelj Subotičkog tamburaškog orkestra je Stipan Jaramazović. Rođen je 1947. godine u Subotici. Dok je pohađao osnovnu školu i gimnaziju svirao je u orkestru OKUD-a »Mladost« koji je u to vrijeme bio jedini tamburaški orkestar u Subotici. Završio je nižu glazbenu školu, gdje je učio tamburu i klarinet, dok je studije na Saobraćajnom fakultetu u Beogradu završio 1972. godine. Zaposlen je u Zavodu za urbanizam, a kao voditelj Subotičkog tamburaškog orkestra njeguje i razvija specifične karakteristike hrvatskog narodnog glazbenog blaga s područja Bačke.
HR: Kada je i kako je osnovan Subotički tamburaški orkestar?
Nakon završenih studija, te nakon odsluženog vojnog roka i povratka u Suboticu, negdje 1975. godine sreo sam se s društvom s kojim sam svirao još šezdesetih godina u tamburaškom orkestru OKUD-a »Mladost«. Generalno uzevši bili smo nezadovoljni s onim što se dešava na polju tamburaške muzike. Bili smo tada u dobi od 27-28 godina i odlučili smo da naša generacija stvori orkestar, ali orkestar je formiran tek nakon dvije godine naših razgovora i nastojanja. Već sam tada, na samome početku ideje oko formiranja orkestra, dao sebi zadaću da taj skup većeg broja svirača mora biti okupljen zbog izvođenja nečega što je više od onoga uobičajenoga, dakle okupljen radi izvođenja muzičkih komada koji se ne bi svodili samo na folklornu svirku. Nije to bila želja za bijegom od glazbene fizionomije bunjevačkih Hrvata, ali sam smatrao kako se isključivo na tome ne može graditi uspjeh i budućnost orkestra. Moraju se svirati i neke druge stvari.
HR: Koje ste melodije i ritmove željeli glazbeno izraziti tamburaškim zvukom?
Prije svega, muzičkim instrumentima u cjelini tamburaškog orkestra željeli smo svirati muzičke komade iz klasične muzičke literature, što smo i postigli tijekom istraživačkog rada, jer smo otkrili neiskorištene mogućnosti tamburaškog zvuka, a u naš repertoar ugradili smo i evergreene. Već na početku rada orkestra pokušali smo napraviti i manje forme od većeg broja skupa svirača, kao što je komorni sastav.
HR: Kako je publika reagirala na takav pristup orkestra muzičkom izrazu?
Mi smo istraživali i taj naš rad smo upotrijebili formirajući naš repertoar, a publika je takvu našu muzičku praksu spoznala kao jednu novu kvalitetu u zvuku tamburaškog orkestra. Poslije koncertnih prezentacija zvučne slike, koju je izgradio naš orkestar, nametnuli smo jedan nov standard kako tamburaški orkestar treba zvučiti. Uspjeli smo ostvariti nov standard, a za nas je najveći kompliment što i drugi tamburaški orkestri nastoje raditi prema tom standardu.
HR: Jeste li Vi voditelj Subotičkog tamburaškog orkestra od samoga osnutka?
Subotički tamburaški orkestar osnovan je 6. studenog 1977. godine kada je bila prva radna proba orkestra. Od te prve radne probe ja sam vodio orkestar. Prvo smo imali namjeru da orkestar ponese ime Tumbas Pere Haje, međutim, tadašnji ‘Socijalistički savez’ na čijem je čelu tada bio Ilija Burzan, izričito je bio protiv. Ne shvaćam ni dandanas zbog čega je bila ta zabrana, obrazloženje nikada nismo dobili, ali usmeno mi je bilo rečeno: »Nemoj mnogo pitati!«. Tako je naš skup svirača na moj prijedlog dobio ime Subotički tamburaški orkestar.
HR: Pokraj Vašega vodstva orkestar za dirigenta ima Zorana Mulića. Od kada subotički tamburaši sviraju s dirigentom?
Od osnivanja orkestra tri godine sam vodio orkestar bez dirigenta, nakon čega je tijekom jedne godine dirigent orkestra bio István Balázs Piri, dok je kasnije bilo raz-nih dirigenata za pojedinačne projekte orkestra. U prosincu 1984. godine s orkestrom počinje raditi Zoran Mulić kao dirigent. On je u to vrijeme bio tek diplomirani student, završio je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu, a danas je magistar i profesor te iste Akademije.
HR: Kako se Vaš zajednički rad odražava u muzičkoj praksi orkestra?
Naš rad praktično znači da zajedno sas-tavljamo program, a Zoran Mulić se brine da repertoar orkestra muzički, na umjetničkom nivou uobliči na najbolji mogući način. Ja se brinem i o organizaciji rada i zahvaljujući raspodjeli posla naša suradnja dobro funkcionira. Od dolaska Mulića za dirigenta orkestra, naš zajednički cilj je da zvuk našeg tamburaškog orkestra približimo zvuku simfonijskog orkestra, dok je drugi dio našeg cilja izvođenje suvremene i aktualne muzike koja se piše u svijetu. Ispostavilo se kako i u jednome, a i u drugome segmentu tambura ima neiskorištenih mogućnosti.
HR: Je li tamburaški zvuk dovoljno eksponiran kao izražaj bačkog glaz-benog folklora?
Sve ovo vrijeme, tijekom postojanja orkestra, želimo naš glazbeni izraz što šire predstaviti, dakle i izvan Bačke i Srijema koje su jedno glazbeno područje u našoj narodnoj glazbi. Nastojimo prezentirati kvalitetu i standard zvuka našeg tamburaškog orkestra kao jedan opće prepoznatljiv kulturni proizvod karakterističnog bačkog glazbenog folklora, koji se upravo zbog specifičnih karakteristika i nepatvorene folklorne fizionomije, dakako uz nadgradnju istraživačkim radom koji rezultira muzičkom praksom novih mogućnosti tambure, može plasirati i na svjetsku scenu. Takav naš pristup muzičkom izrazu vrlo je aktualan u eri globalizacije. Suvremeni proces globalizma nudi novu vrstu regionalizma, koji u praksi znači lokalni internacionalizam, a naš repertoar zasniva se i na obradi i stilizaciji glazbene baštine, dakle izvorne glazbe. Smatram kako upravo ta nova i svježa forma prezentiranja etno-glazbe može imati uspjeha, jer za to postoji velik interes u svijetu. Također mislim, kako i tamburaški zvuk prezentacije klasične muzičke literature može imati uspjeha na svjetskoj sceni, u što smo se sve i konkretno uvjerili osvajanjem prve nagrade na Europskom muzičkom festivalu za mlade koji je održan u Neerpeltu u Belgiji 1979. godine, kao što smo se u to uvjerili i prilikom gostovanja našeg orkestra u Njemačkoj, Madžarskoj, nekadašnjem SSSR-u i Španjolskoj.
HR: Donose li koncerti u inozemstvu zaradu orkestru?
Te naše turneje nisu bile profitabilne, jer je za takvo što potrebna posve drugačija organizacija. Za postizanje profitabilnosti turneje potrebna je profesionalna organizacija. Prije svega, u Subotici bi se trebao formirati profesionalni orkestar i to je osnovna postavka, dok bi se za organiziranje turneja morao pronaći profesionalni menadžer u inozemstvu. Takav oblik rada je, naravno, nemoguć s amaterskim orkestrom.
HR: Kako se financira orkestar koji voditeFinanciramo se kao i sva druga samostalna udruženja u Subotici, putem natječaja koji raspisuje Skupština Općine, a određeni dio sredstava uspijevamo ostvariti kada ‘prodamo’ naš koncert. Uz snimke za radio i televiziju imali smo i video i audio-izdanje. Godine 1993., objavili smo video-kasetu »Kao kap vode na dlanu«, a 2000. godine audio-kasetu »Tamburaški snovi«. Oba izdanja su rasprodana, ali to su tek male sume novca koje pristižu sporadično, a teško je skupiti odjednom veću sumu novca koja je potrebna za realizaciju novog projekta audio ili video izdanja i zbog toga naš orkestar nema objavljenih novih nosača zvuka.
HR: Gdje orkestar vježba i koliko ima članova?
Naš orkestar ima radnu prostoriju u Novoj općini i za tu prostoriju ne moramo plaćati zakup. Orkestar je porastao na više od stotinu članova i oni su raspoređeni u više sekcija. Prvu sekciju čine najmlađi i to je grupa za obuku novih članova. Najmlađih sada ima oko dvadesetak. U momentu osnivanja orkestra nismo razmišljali o formiranju škole za mladež, ali smo ubrzo shvatili kako se moramo brinuti i starati i o najmlađima koji tek otvaraju prve stranice zvuka tambure, tako da je ta sekcija formirana 1982. godine. Drugu sekciju čini Dječji tamburaški orkestar i ona broji također oko dvadesetak članova u uzrastu od četvrtog do sedmog razreda. Treća sekcija je Juniorski tamburaški orkestar s isto oko dvadesetak članova uzrasta od osmog razreda i nadalje, a najuspješniji idu u velik orkestar koji broji od dvadeset i pet do trideset članova i to je reprezentativna skupina koja najčešće nastupa.
HR: Koga bi izdvojili od nekadašnjih članova orkestra?
Izdvojio bih jednoga od osnivača orkestra, Stipana Prćića Baću, koji živi u Gornjem Tavankutu. On je dvadeset i pet godina bio jedan od najpouzdanijih članova našeg orkestra, a pisao je i aranžmane. Stipan Prćić sada više nije u Subotičkom tamburaškom orkestru, pa iako rijetko svrati u našu radnu prostoriju, on se i dalje osjeća članom našeg orkestra. Istaknuo bih i Pere Ištvančića koji je od veljače 2003. godine na dužnosti voditelja orkestra u Ansamblu narodnih plesova i pjesama »Lado« iz Zagreba.
HR: Tko će biti Vaš nasljednik?
Nisam kadar za sada nekoga prepoznati kao mog nasljednika, a nisam kadar ni prognozirati, ali očekujem kako će on isto pokušati raditi s tamburaškim orkestrom kao što sam to i ja činio svojedobno, kada se još orkestar formirao i kao što to činim i sada, a to znači da očekujem kako će on imati viziju za stvaranje novog tamburaškog zvuka i imati hrabrosti za nov pristup muzici. Moja kćerka Sonja i sin Nikola već bolje sviraju od mene, iako nemaju moje iskustvo, ali oni će možda kasnije u životu imati neke druge ambicije, dakle nije sigurno da će nastaviti svirati u orkestru. Kao što sam rekao, za sada još ne prepoz-najem svog nasljednika.
