Arhiv tekstova

Na istoj adresi, Kladovska 10, stolarska radionica Bašićevih postoji još od polovice prošloga stoljeća. Nekada, u vrijeme ručnih stolarskih alata, u ovoj radionici stvarao je stolar Petar Bašić, a uz njega je zanat naučio i sin Stipan i posvetio mu, evo, cijelu svoju profesionalnu karijeru. Stipan Bašić Škaraba u prvo vrijeme radio je u poduzeću »Fa-fa«, potom »Standard-servisu«, u Osnovnoj školi »Ivan Milutinović«, pa i drugim školama u nastavi tadašnjeg općetehničkog obrazovanja, a zatim se posvetio obiteljskoj radionici i stolarskoj tradiciji i razvio je u modernu »Stolariju Bašić«, kojoj su se profesionalno posvetili i sinovi Marin i Tomislav. 

»Želja mi je bila od malena da imam svoju radionicu«, kaže sugovornik u toj priči o životnom i radnom putu koji je stalno bio posvećen istom materijalu za stvaranje – drvetu.

 

Toplina prirodnog materijala

 

»Stolarija Bašić« je ostala vjerna korijenima ovog zanatstva: proizvodi od drveta (hrast, jasen, bukva ...) ili »masiva«, kako se to u struci označuje, i po tome je prepoznatljiva. U obiteljskoj tvrtki, koja danas zapošljava sedam osoba, proizvedena su masivna vrata za mnoge crkve i objekte u gradu, radili su i na Bunariću, odavde potječe i stolarija za dva hotela na Paliću, oprema za subotički i budimpeštanski butik, a za umijeće subotičke radionice postoji interes i u drugim zemljama. 

»Radimo od drveta sve – građevinsku stolariju, namještaj, restauraciju, pa čak i popravak tamburaških instrumenata«, dodaje Bašić. »Volim drvo zato što je prirodan materijal, pun topline i plemenitosti. I danas se takvi proizvodi traže, znaju ljudi što je dobro i što ne izlazi iz mode, i sve radimo po narudžbi.«

Na katedrali sv. Terezije Avilske u Subotici sva vrata, i glavna i pomoćna, pravljena su u radionici Bašićevih. Upravo za ovaj vjerski objekt vezana je Stipanova uspomena za rad s ocem u djetinjstvu, i iskustvo »kotača života« koji ga je nakon nekoliko desetljeća radi posla nanovo doveo na isto mjesto. Naime, svojevremeno je (oko 1965.-66.) pomagao ocu u demontaži vremenom oštećenih drvenih dijelova tadašnjeg svetohraništa u katedrali. Nakon mnogo godina, oko 2002., Stipan Bašić, sada već majstor s velikim iskustvom, pozvan je da od drveta napravi svetohranište identično onom nekadašnjem, prema dijelovima sačuvanim iz tog vremena. Izrezbario je i antipendij za oltar, kao i za kapelu sv. Roka. 

»Volim rezbariti, s godinama sve više, što iziskuje strpljenje, ali mi to prija i odmara me«, kaže Stipan Bašić o jednom aspektu svoga rada koji je vidljiv i na pojedinim proizvodima radionice, upravo po ukrasnim reljefima. 

Na kapiji svoje radionice izrezbario je stolarski alat. 

»Prvo što sam rezbario bila je preklopna lajsna na vratima Franzerove radnje za izradu ramova, prije oko četvrt stoljeća, kada je u Subotici počela obnova gradske jezgre, te su i dotadašnji metalni dijelovi na radnjama zamjenjivani drvenim. U to vrijeme radio sam u ‘Standard - servisu’.«

 

Život u pjesmama

 

Znan je po umijeću s drvetom, ali i – po stihovima. Na natječaju za najbolju pjesmu za »Veliko prelo 2013.« u HKC-u »Bunjevačko kolo« »Spomenar sa prela« Stipana Bašića Škarabe je drugonagrađena. Nagrađivan je i na festivalima bunjevačkih pisama. 

»Prvi tekst je nastao za ‘Veliko prelo 1993.’ pod nazivom ‘Kad u sičnju zima stegne’. Pišem o Bačkoj i životu...« 

Za »Bunjevačko kolo« Bašić je vezan i mladenačkim uspomenama jer se sa 16 godina 1970. ovdje uključio u folklorni ansambl i nastupao idućih osam godina, a folkloru se još jednom vratio 1990. godine, ovoga puta kao koreograf, do 1996.