Arhiv tekstova

Kina, najmnogoljudnija zemlja svijeta, njen jezik i kultura stoljećima su bili nepoznanica za ostali dio ljudske civilizacije, ali otvaranjem kapija prema zapadu i sve većem broju ljudi koji govore kineski jezik, ova drevna civilizacija sve više postaje dio naše stvarnosti. Još u najranijoj mladosti Subotičanka Stela Purlija, rođena Bampa, shvatila je kako joj je kineski jezik predodređen u budućnosti životnog poziva i godine svoje akademske naobrazbe i usavršavanja posvetila je svladavanju, čini se, najtežeg alfabeta našega planeta. Danas, kao diplomirana profesorica kineskog jezika, preciznije sinologinja, svojim prevodilačkim radom doprinosi kvalitetnijem ostvarivanju veza između Kine i naših prostora.

HR: Već zarana ste znali kako će kineski jezik biti vaše trajno profesionalno opredjeljenje. Kako je uopće započelo njegovo izučavanje?

Zbog kompleksnosti samoga jezika, ali i nedostatka odgovarajuće literature na našem jeziku, prvi korak je bio odlazak u SAD (Sjeverna Karolina), gdje sam završila jedan dio srednjoškolske naobrazbe u cilju što boljeg svladavanja engleskog jezika i daljnje mogućnosti učenja kineskog jezika uz pomoć znatno bolje stručno-obrazovne literature na engleskom jeziku. Ova obrazovna predradnja plod je moje ustrajnosti u želji da kineski jezik što bolje naučim i ostvarim svoju želju još iz najranijeg djetinjstva.

HR: Znakovit je vaš talent za jezike, bez kojega zasigurno ne biste ni mogli svladati preteški kineski alfabet. Koje sve još jezike govorite?

Osim engleskog i kineskog jezika na kojima sam se obrazovala, govorim njemački, francuski i mađarski, s kojeg danas također prevodim za potrebe svojih kineskih klijenata.

HR: Nakon završene srednje škole u SAD-u vratili ste se u SR Jugoslaviju i započeli studij kineskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kako su izgledali prvi studentski dani i kontakt s pismom koje će postati vaša profesionalna orijentacija?

Bilo je to danas već pomalo davne 1991. godine, a zanimljivo je istaknuti kako se studij kineskog jezika u Beogradu, uz suradnju s kineskim veleposlanstvom, realizira uz pomoć kineskih profesora koji ne znaju niti riječ našeg jezika i cijela komunikacija se odvija isključivo na jeziku najmnogoljudnije zemlje svijeta. Također, mandat svakog profesora je strogo limitiran na dvije godine, jer u ovom razdoblju i oni svladaju srpski jezik što može otežati striktna pravila o isključivom korištenju kineskog jezika u komunikaciji sa studentima. Metoda je super, ali je sve to na početku izgledalo pomalo deprimirajuće kada se pojavio profesor koji je od prvog sata počeo pisati na ploču alfabetske simbole (karaktere) i tražio od nas da ih počnemo i sami pisati. Dodatno bih istaknula kako se za ovu vještinu traži i određena sklonost prema likovnoj umjetnosti, pa se sve to skupa u prvi mah činilo poprilično zahtjevnim, ali je s vremenom sve to počelo ići svojim tijekom. Naravno, uz udžbenike na engleskom jeziku zbog kojih sam prvo išla u američku srednju školu.

HR: Pišu li Kinezi isto kao i mi, s lijeva na desno?

Usklađivanjem sa suvremenim načinom pismene komunikacije sada su i Kinezi počeli koristiti sustav s lijeva na desno, izuzev u određenim tradicionalnim prigodama i ceremonijama gdje se održao stari način pisanja od gore na dolje, dok određeni umjetnici, tzv. kaligrafi, i dalje pišu s desna na lijevo u duhu tardicije prošlog vremena.

HR: Koliko kineskih karaktera svlada prosječan student nakon završetka fakulteta?

Prema nekim studijama koje su rađene to je u prosjeku negdje između osam i deset tisuća karaktera, a poslije sve ovisi o daljnjim osobnim afinititetima.

HR: A poznavanje koliko karaktera se smatra prosječnom pismenošću?

Recimo da bi to bilo upravo desetak tisuća karaktera, jer bez ovoga znanja se ne mogu primjerice čitati novine. Također, diplomirani sinolog bez poznavanja najmanje dvanaest tisuća karaktera neće moći praktički upotrebljavati svoje znanje kineskog jezika.

HR: Koliko vi danas poznajete kineskih karaktera?

To ne bih mogla točno kazati, jer se već godinama za potrebe obavljanja svog prevodilačkog posla kontinuirano dodatno usavršavam uz pomoć dopunskih rječnika, knjiga i časopisa, te konstantnih odlazaka u Kinu, što je u vremenima dok nisam postala majka znalo biti i do osam puta godišnje. Recimo da bih mogla sa sigurnošću kazati kako baratam s najmanje četrnaest tisuća karaktera, što se već smatra zavidnim znanjem kineskog jezika.

HR: Mandarinski kineski je nekako opće poznat, uz tzv. kantonški dijalekt, ali je također znana činjenica kako se diljem goleme Kine govori još mnogo drugih dijalekata. Kako uopće izgleda komunikacija između Kineza iz različitih oblasti i razumiju li se oni međusobno?

Prema službenim podacima samo u Pekingu ima 126 službeno registriranih dijalekata kineskog jezika, što praktički znači kako se minimalno sedamdeset posto ljudi međusobno ne može sporazumijevati govorom nego isključivo pismom koje je univerzalno za sve. Kada sam bila na proputovanju kroz Kinu, od samog sjevera i granice s Rusijom do juga s Burmom, nosila sam notese i sporazumijevala sam se isključivo u pismenoj formi, kao uostalom i sami Kinezi koji su bili s nama. Razlike u govornoj formi su primjerice kao između hrvatskog i mađarskog jezika i gotovo da nema nikakvih dodirnih točaka u govornom smislu.

HR: No, kada se ovlada mandarinskim jezikom zasigurno je znatno lakše učiti i druge dijalekte.

Svakako da je lakše, no ja sam se opredijelila za usavršavanje mandarinskog kineskog i ne želim se previše upuštati u svladavanje drugih dijalekata jer je to izuzetno teško i komplicirano, napose jer se i oni stalno razvijaju i ne postoji niti jedan Kinez koji bi mogao reći kako poznaje baš sve dijalekte. To je praktički nemoguće.

HR: Nakon već više o dva desetljeća aktivnog izučavanja i učenja kineskog jezika, možete li se u potpunosti uživjeti u svijest ove civilizacije i na koji način vas danas doživljavaju Kinezi?

Odavno već razmišljam na kineskom jeziku, a imam i dosta zanimljivih anegdota iz dugogodišnjeg profesionalnog bavljenja kineskim jezikom, koje najbolje mogu ilustrirati odgovor na vaše pitanje. Primjerice, dogodila se situacija u zračnoj luci gdje su me čekali klijenti s kojima sam do tada komunicirala isključivo telefonom ili mailom, da su kada sam skinula naočale za sunce bili iznenađeni kako ja nisam Kineskinja, što mi je izuzetno godilo i imponiralo. Upravo činjenica kako ima toliko dijalekata u Kini meni ide izravno u prilog i s mojim sadašnjim znanjem kineskog jezika mogu odlično profesionalno djelovati.

HR: Kad govorite kineski, u koji bi vas dio Kine na prvi dojam netko mogao svrstati?

Recimo kao da sam sa sjevera, iz dijela oko samoga Pekinga, jer se tu inače priča onaj najčistiji i najpravilniji kineski jezik.

HR: Biste li mogli proći kao Kineskinja?

Iz dosadašnjih iskustava mislim da bih mogla.

HR: Okrenemo li fokus na drugu stranu, kako Kinezi doživljavaju nas?

Iz mnogih razgovora s Kinezima saznala sam kako oni smatraju da mi imamo velike noseve, što oni drže komplimentom, da smo strašno maljavi i imamo strašno velike okrugle oči. Kod muškaraca ih fascinira jaka brada i uporaba aparata za brijanje, te što tako rano i u velikom broju posijedimo, što kod njih nije slučaj.

HR: Svjedoci smo, posljednja dva desetljeća, sposobnosti Kineza na prilagođavanje svim sredinama, a sve su češći i primjeri mješovitih brakova. No, kako se uspijevaju prilagoditi na naša pisma?

Da, Kinezi su vrlo prilagodljivi i sposobni adaptirati se na drugačije uvjete života, jer su prije svega vrlo vrijedni, marljivi i disciplinirani. Prihvaćaju dobro europsku kulturu i način življenja, naravno na svoj način, ali ipak imaju problema s pisanjem latinice, jer se u Kini još uvijek ne pridaje dovoljno pozornosti učenju stranih jezika. Iako se ova velika zemlja sve više otvara prema svijetu, kao da se još uvijek ne osjeća potreba za obuhvatnijim pristupom učenju stranih jezika. Također, svjetski lingvisti su utvrdili kako Kinezi imaju takav položaj nepca i svega u usnoj duplji, te im je a priori teško izgovarati strane jezike, što im dodatno predstavlja problem izgovora nematerinskog jezika.

HR: Kako onda drugi narodi uspijevaju svladati izgovor kineskog jezika?

Prije svega trebamo znati kako kineski jezik ima četiri tonaliteta i čak i peti, koji se pjeva, i to je strahovito teško svladati ukoliko se nema sluha. Primjerice, riječ ma u raznovrsnim kraćim, dužim ili višim tonalitetima znači: mama, konj, ali i psovku, a opet fonetski sve se isto piše.

HR: Uz dobar sluh za izgovor, potrebno je imati i talent za pisanje tisuća kaligrafskih znakova. Postoji li određena tehnika držanja pisaljki?

Kod pisanja je jako bitno poznavati redoslijed i u kojem se smjeru piše, je li to s desna na lijevo ili u obratnom smjeru i to se uči kao što se uče formule. Što se tiče tehnike držanja, ona je važna samo kada se želi lijepo pisati na tradicionalan način uz pomoć pisaljki, dok se tzv. obično pisanje može raditi i kemijskom olovkom.

HR: Postoje li neki karakteri koji su vam posebno zadavali problema?

Jako sam se mučila kod svladavanja karaktera jing koji znači pobjedu i ima sedamnaest, osamnaest poteza da bi se ispravno napisao i prava je sreća što sam se s njim srela još na prvoj godini i zarekla se kako ću ga svladati. Istaknula bih još jednu stvar u svezi sa studiranjem u Kini, a to je da kod njih nema padanja ispita, ponavljanja godine i konačno nema kampanjskog učenja. Onaj koji studira to shvaća vrlo zbiljno i taj bi se recept trebao primjenjivati i kod nas.

HR: Na koncu, jedno lingvističko pitanje. Je li lakše prevoditi s kineskog na hrvatski ili srpski jezik?  

Iz iskustva mogu reći kako je ipak malo lakše prevoditi tekstove s hrvatskog ili na hrvatski jezik, jer kineski jezik nema baš gramatiku i zbog infinitiva je to nekako jednostavnije. No, prema lingvistima najsličniji jezici kineskom su oni ugrofinske skupine – mađarski i finski jezik.