Arhiv tekstova

Posljednji hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. Mlečanin (III. Velencei András) umro je 1301. godine bez muškog potomka i time se loza Arpadovića prekinula. Između velikaša-oligarha došlo je do borbe čiji će kandidat biti novi kralj bogate Ugarske. Velikaši-baroni su se podijelili u dva tabora. Jedan kandidat je bio Caroberto, sin napuljskog kralja Karla II., čija je baka bila iz loze Arpadovića (mnogi povjesničari govore o Karlu Robertu, ali to nije pravilno).  Osim Pape, podržavali su ga baroni Maté Csák, Ugrin Csák, Amadé Aba, Šubići, zagrebački biskup i Stevan Dragutin. Drugi kandidat je bio sin češkog kralja Vaclava II. češki princ Vaclav. Njemu je prabaka bila iz loze Arpadovića. Njega su podržavali skoro cijeli visoki kler i Henrik Kőszegi. Obojica su imali jedanaest godina. Prvo je prigodnom krunom okrunjen za kralja Caroberto, na poljani pokraj Ostragona, pod imenom Karlo I. Anžujski (I. Anjou Károly) prije svibnja 1301. godine, a u kolovozu iste godine je okrunjen kraljevskom krunom i Vencel, češki prijestolonasljednik u Stonom Beogradu (Székesfehérvár). Koristio je ime Laszló, poslije smrti oca vratio se u Češku i postao kralj Vaclav III. Umjesto njega je za kralja okrunjen 1305. godine i Oto, bavarski princ. Karlo I. je 1309. godine okrunjen po drugi put u Budimu, da bi definitvno 1310. godine postao ugarski kralj, kada je okrunjen i treći put krunom sv. Stjepana (Sent Istvána). U to doba se već ustanovilo pravilo da ugarsko visoko plemstvo priznaje za kralja samo onoga tko je okrunjen u bazilici sv. Stjepana u Stonom Beogradu, od strane ostrogonskog nadbiskupa, i to krunom sv. Stjepana. 

 

Petrovaradin, mjesto kraljevog boravka

 

Hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. je »protraćio« još trinaest godina u slamanju velikaša jednog po jednog. U početku hrvatske oligarhe nije dirao. Dok su ove borbe trajale sjedište mu je bilo u Temišvaru (Temesvár), a vrlo često je boravio i u Petrovaradinu. Oligarsi u okruženju, Csák Ugrin i kralj Dragutin, davali su mu potporu. Svoju je prijestolnicu iz Temišvara i Petrovaradina tek 1323. godine premestio u Višegrad, koji se nalazio pokraj Dunava, između Estergoma i Budima. Budimski građani nisu mu bili naklonjeni, jednom su prilikom čak izrekli anatemu na njega i na Papu. 

 

Stabilizacija kraljevih prihoda - zlatna forinta

 

Radi osiguravanja što stabilnijih prihoda kralju, već početkom XIII. stoljeća tadašnji tarnokmešter Apodov sin Dénes uveo je novčane reforme u načinu prikupljanja novca u kraljevski trezor. Prvi dio vladavine (23 godine) Karolj I. potrošio je na ujedinjenje svoje kraljevine, drugi dio (16 godina) proveo je u stabilizaciji novca (valute) svoje kraljevine preko četiri reforme novčanog sustava. Prvu reformu je izvršio 1325. godine. Umjesto nekontroliranog izvoza zlata i srebra (četvrtina europske proizvodnje u njegovo doba) sam kuje novac po talijanskom, firentinskom (Firenca) uzoru (zlatni fijorin), i u promet uvodi ugarsku zlatnu forintu. Ugarska forinta je bila potpuna kopija firentinske, i težina je bila ista, jedino je bila slabija u čistoti zlata. Kasnije je kovao srebrenjake po češkom uzoru. Zlatna forinta se spominje prvi put 1326. Rađena je obvezna zamjena starog, »lošeg « novca, ali i svih vrsta moneta u opticaju za novu stabilnu valutu. Prilikom ove zamjene plaćan je ekstra porez, nazvan »korist kraljevske komore« – lucrum camarae.

 

Početak razvoja 

Slankamena 

 

Slankamen je početkom XIV. stoljeća proglašen kraljevskim gradom civitas regis, zbog blizine kraljevog sjedišta i zbog mogućnosti trgovine. Zabilježeno je da je (oko 1336. godine) Slankamen platio ekstra porez od 240 gira, što je iznosilo cca 15,36 kg zlata. (Pečuh je plaćao 40 gira, Zemun 14 gira itd.) . Obveznu zamjenu određene količine sitnog novca morala je obaviti svaka kuća, odnosno jobađporta godišnje (osim plemstva i Crkve). Ako to ne učine, plaćali su kaznu, a ako je plemić sprečavao svog podanika da to uradi, i on je plaćao kaznu. Osim težnje za uvođenjem jedinstvene i stabilne valute, ovdje vidimo težnju za uvođenjem plaćanja poreza novcem, umjesto naturalnim proizvodima. Treća reforma je ukinula lucrum camarae (obveznu zamjenu novca) i uvela plaćanje stalnog »portalnog poreza«, svaka porta je plaćala 3 groša ili 18 denara. U okviru četvrte reforme‚ 1338. godine na osnovi zlatne podloge novca određuje kovanje srebrnog novca stalne vrijednosti i uređuje način plaćanja stalnog i izvanrednog poreza za gradove. Stabilna valuta je pospješivala trgovinu, a time i razvoj gradova.