Arhiv tekstova

Zavod za kulturu vojvođanskih Slovaka osnovan je 2008. godine, kada su osnovani i zavodi za kulturu vojvođanskih Mađara, Hrvata, Rumunja i Rusina. Zavod je osnovan od strane Skupštine AP Vojvodine i Nacionalnog vijeća slovačke nacionalne manjine s ciljem očuvanja, unapređenja i razvoja kulture vojvođanskih Slovaka. U tom smislu, njihova je vizija kulturno naslijeđe, odnosno suvremenu umjetnost i kulturu vojvođanskih Slovaka učiniti prepoznatljivom u najširim okvirima i njezinu posebnost i izvrsnost profesionalno afirmirati. ZKVS se nalazi u središtu Novog Sada, u reprezentativnom prostoru od 115 četvornih metara iznajmljenom od Grada Novog Sada. Od samog početka rada imaju tri zaposlene osobe, kao i veliki broj spoljnih suradnika. O radu ovoga Zavoda, kao i o kulturi vojvođanskih Slovaka, raz-govarali smo s ravnateljicom ZKVS-a Milinom Sklabinski. 

HR: Koje biste dosadaš-nje projekte Zavoda izdvojili kao kapitalne i najznačajnije?

Od početka rada Zavoda nastojali smo paralelno raditi na realizaciji kratkoročnih i srednjoročnih projekata. U prvu grupu spadaju oni programi koji su učestali i koje javnost neposredno vidi (izložbe, književne večeri u Zavodu, ceremonije otvaranja festivala, obilježavanje jubileja, postavljanje spomen ploča i sl.), dok u drugu grupu spadaju oni programi koji su financijski i vremenski zahtevniji. Na ovom mjestu bih istakla rezultate upravo ovih srednjoročnih projekata. Primjerice, počev od 2009. godine, Zavod permanentno i sustavno radi na internet portalu, koji se bavi cjelokupnom kulturnom infrastrukturom ovdašnjih Slovaka. Nastojali smo mapirati gotovo sve aspekte (tekstom, slikom, videom, zvukom) i nakon toga ih svestrano afirmirati. Ovaj portal se razvio u kompleksnu bazu podataka, koje objavljujemo na slovačkom, srpskom i djelomice na engleskom jeziku, zbog čega je broj posjetitelja u stalnom porastu. Kada smo u okviru portala razvili stranicu pod nazivom Kulturna mapa, u kojoj je predstavljeno 34 lokaliteta u kojima Slovaci u Srbiji imaju ili su imali organizirane forme kulturnog života, nastala je potreba da objavimo publikaciju, koja će na moderan, atraktivan i prije svega sadržajan i stručan način predstaviti javnosti ovu problematiku. Tako smo na dan naše treće godišnjice javnosti predstavili knjižno izdanje pod nazivom »Slovaci u Srbiji s aspekta kulture«, za koju se ispostavilo da tisuću primjeraka nije dovoljno pokriti potražnju. Publikacija je okupila veliki broj suradnika i kao takva na 400 stranica putem više od 1000 profesionalnih fotografija i relevantnih tekstova predstavlja mjesta u Srbiji i najvažnije kulturne točke Slovaka u njima. Dakle, veliki projekti su uzajamno povezani, jer smo, istražujući i sakupljajući materijal za publikaciju, uvećavali našu bazu podataka, zbirku starih fotografija, priručnu knjižnicu te smo uspjeli za relativno kratko vrijeme postati centar, u kome svi zainteresirani mogu pronaći mnoštvo podataka neophodnih za daljnju istraživačku djelatnost. Važno je spomenuti i to da Zavod izdaje godišnjak u kome bilježi rezultate rada, objavljuje rezultate istraživanja i vrednovanja našeg kulturnog sustava od strane stručnjaka, tako da javnost može pratiti koji od zadanih ciljeva i na koji način su u prethodnoj godini realizirani. Dakle, zahvaljujući portalu, koji se nalazi na adresi www.slovackizavod.org.rs, internoj elektronskoj bazi podataka o kulturi vojvođanskih Slovaka, publikaciji »Slovaci u Srbiji s aspekta kulture« i drugim projektima, naš Zavod je postao vidljiv i svrsishodan prilično širokoj grupi percipijenata, odnosno korisnika našeg rada, čemu smo u krajnjem slučaju i težili.     

HR: Koliko slovačkih udruga (KUD-ova) djelu-je u Vojvodini? Kako se financira rad tih udruga i koliko njih ima stalno uposlene voditelje? Jesu li predstavnici slovačkih KUD-ova osposobljeni za sve aktualnije projektno financiranje? 

Kada govorimo o kulturnom sustavu ovdašnjih Slovaka treba imati na umu da je on danas prilično razgranat i kompleksan i da su temelji postavljani u mnogim segmentima još u drugoj polovici 19. stoljeća. Danas aktivno djeluju 24 kulturno-umjetnička društva, zatim u okviru Matice slovačke u Srbiji (osnovane 1932. godine) danas aktivno dje-luje trideset mjesnih odbora. Veoma su aktivne i ženske udruge, pa tako danas imamo oko dvadesetak udruga ovog tipa. Rad spomenutih udruga, koje djeluju na lokalu, prema Zakonu u kulturi trebao bi biti podržavan prije svega na razini lokalne zajednice, koja primarno brine o zadovoljavanju kulturnih potreba svog stanovništva. U tom smislu govorimo o podršci određene općine ili samog mjesta. Drugi izvor su natječaji, koje raspisuje AP Vojvodina i to Tajništvo za kulturu i javno informiranje i Tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice. Treći izvor važan za ovdašnje Slovake je financijska potpora matične države – Republike Slovačke (Kancelarija za Slovake u inozemstvu), koja se također realizira putem projekata. Čini mi se da je upravo sustav potpore iz Slovačke, koji je u smislu forme prilično zahtjevan, naučio ovdašnje Slovake projektno razmišljati. To znači da na osnovi projektnog iskustva mnogo realnije sagledavaju svoje mogućnosti i pažljivo osmišljavaju sve ko-rake u projektnom ciklusu, da racionalno planiraju proračun i da, što je najvažnije, nakon realizacije naprave evaluaciju i prikažu detaljno izvješće o namjenski utrošenim sredstvima. Taj sustav potpore je veoma transparentan, o čemu svedoči i sajt Kancelarije za Slovake u inozemstvu, na kome danas možete pronaći popis svih ustanova i udruga koje su prijavile projekte i dobile za njih financijska sredstva počev od 2004. godine. 

Udruge su organizirane u skladu s mogućnostima danog mjesta, ponegdje je čak financiran rad tajnika dane udruge od strane lokala, ali suština je ipak u tome da su to dobrovoljne udruge i da se danom oblašću bave zbog potrebe da svojim radom daju doprinos zajednici kojoj pripadaju. 

HR: Spomenuli ste potporu vaše matične države – Slovačke. Na koji se način ta potpora realizira i koliki su njezini godišnji iznosi? 

Svake godine u siječnju Republika Slovačka putem Kancelarije za Slovake u inozemstvu raspisuje javni natječaj za realizaciju projekata u oblasti kulture, obrazovanja, informiranja i generalno očuvanja identiteta Slovaka u inozemstvu. Uspješno apliciranje projekta podrazumijeva pridržavanje strogih uputstava tijekom cijelog projektnog ciklusa, koje predviđa Kancelarija. Zahvaljujući ovom izvoru financiranja, Slovacima u Srbiji su u 2011. godini odobrena sredstva za realizaciju projekata u iznosu od 350.000 eura. Drugi značajan izvor donacija je program SlovakAid, koji se realizira putem Veleposlanstva Republike Slovačke. Ovdje imaju prioritet infrastrukturni projekti i projekti koji jačaju ne samo slovačku zajednicu, već cjelokupno društvo u Srbiji. Veleposlanstvo dodjeljuje sredstva putem projekata, a tzv. Mali grant odobrava se u visini od 5.000 eura po projektu. Ipak smatram da su značajna potpora i same institucije i ustanove u Slovačkoj, koje prenošenjem svojih vještina i znanja »know-how« pomažu u izradi financijski zahtjevnijih projekata Europske Unije. Činjenica je da ovakva potpora znatno rasterećuje domaće izvore financiranja i da smo zahvaljujući njoj bogatiji za mnoge kulturne sadržaje.

 HR: Koje su najznačajnije smotre amaterskog kulturnog stvaralaštva Slovaka?

Slovaci imaju brojne smotre i festivale lokalnog, regionalnog i svemanjinskog (na razini zajednice Slovaka u Srbiji) karaktera u oblasti amaterizma. Kada govorimo o kazalištu, prošle godine održana je 43. smotra amaterskog kazališnog stvaralaštva u Vojvodini »Divadelný vavrín«, kao i 19. smotra kazališnog stvaralaštva za djecu »3xĎ«; u oblasti glazbe 47. festival slovačke autentične pjesme »V pivnickom poli«, kao i 32. festival slovačke popularne glazbe »Zlatý kľúč« i 14. festival slovačkih popularnih pjesama za djecu »Letí pieseň, letí«; u oblasti folklora 42. folklorni festival »Tancuj, tancuj...«,  kao i 19. festival folklora za djecu »Zlatá brána«. Povrh svega, najvažnije mjesto među ovim događajima zauzimaju »Slovačke narodne svečanosti«, prvi put organizirane 1919. godine, koje se svake godine održavaju u Bačkom Petrovcu prvog vikenda u kolovozu i nude veliki broj kulturnih sadržaja. Slovačke nacionalne svečanosti je Nacionalno vijeće slovačke nacionalne manjine proglasilo za praznik ovdašnjih Slovaka. 

HR: Kada je u pitanju profesionalno kulturno stvaralaštvo, koliko profesionalnih ustanova kulture imaju vojvođanski Slovaci?

Nakon 2000. godine, naročito nakon osnivanja Nacionalnog vijeća slovačke nacionalne manjine 2003. godine, dolazi do profesionalizacije pojedinih područja u kulturi Slovaka. Godine 2003. osnovano je Slovačko vojvođansko kazalište od strane Općine Bački Petrovac, a projekte djelomice financira AP Vojvodina. Zatim, 2005. godine NSSNM osniva Fond »Slovačka štampana riječ« i Slovački izdavački centar radi financiranja projekata u oblasti izdavaštva; 2008. godine NSSNM zajedno s APV osniva Zavod za kulturu vojvođanskih Slovaka, a 2012. godine NSSNM osniva Muzej vojvođanskih Slovaka, pravnog nasljednika muzejske zbirke iz Bačkog Petrovca, koja datira iz 1949. godine. Pod okriljem muzeja je i Galerija Zuzke Medveđove, najznačajnija u afirmiranju suvremenog likovnog stvaralaštva zahvaljujući Bienalu slovačkih slikara u Srbiji. U Općini Kovačica nalazi se Galerija naivne umjetnosti, koja datira još iz 1952. godine, a pod pokroviteljstvom NSSNM-a u 2012. godini počela je rekonstrukcija i adaptacija kuće Martina Jonaša, koja će biti Spomen kuća u Kovačici. Imamo i profesionalne knjižnice u Bačkom Petrovcu, Kovačici i Staroj Pazovi, kao i niz lokalnih knjižnica s fondom knjiga na slovačkom jeziku, koje su dio cjelokupne bibliotečke mreže. U oblasti glazbe se krovnom ustanovom može smatrati Radiotelevizija Vojvodine, jer se u ovoj radiodifuznoj ustanovi, posebno na Radiju, pažnja poklanja i novoj glazbenoj produkciji. Ne treba zaboraviti na druge ustanove s tradicijom, koje svojim djelovanjem u velikoj mjeri pridonose očuvanju i razvoju kulture Slovaka – Katedra za slovački jezik i književnost Filozofskog fakulteta UNS (od 1961.), NIU »Hlas ljudu« (od 1944.), tiskara Kultura (od 1919.)... Ovako nabrojene mogu odavati dojam idealno uređenog kulturnog sustava, ipak, ne treba previdjeti da ustanove ovoga tipa iziskuju velika financijska ulaganja, kao i stručne kadrove, koji osiguravaju njihovu održivost i produktivnost. U tom smislu osobno mislim da nam trenutno najviše nedostaje onaj mladi intelektualni potencijal, koji svake godine u velikom broju odlazi u inozemstvo, prije svega u Slovačku, a koji bi bio sposoban na najbolji način odgovoriti na izazove kvalitetnog i suvremenog vođenja mnogih kulturnih ustanova.  

HR: Koji su najjači kulturni »brendovi« vojvođanskih Slovaka?

Ne možemo a ne složiti se s time kako je naivno slikarstvo iz Kovačice kulturni produkt s kojim ovdašnje Slovake najčešće povezuju. Čak su motivi na slikama korišteni za određenu stereotipizaciju zajednice. Primjerice, na slikama su prikazani ljudi s neproporcionalno velikim rukama (Jonaš) što govori o Slovacima kao vrijednim i radnim ljudima, šarene nošnje i prikazi sela (Halupova) ukazuju na određenu životnu snagu i želju da se težak i naporan rad nadvlada pjesmom i životnim optimizmom. Također, jedinstvena pojava su i Meškarke iz Araca, drugim riječima vremešne ali vitalne žene, koje izvode slovačke izvorne pjesme na dijatonskim harmonikama obučene u tipične narodne nošnje iz ovog mjesta. Zbog vizualne i izvođačke jedinstvenosti ovaj ansambl dospio je na filmsko platno, kazališne predstave i brojne festivale kod nas i u inozemstvu. Ipak, kada se malo bolje prodre u suštinu slovačkog kulturnog stvaralaštva, ono ima svoje jedinstvene oblike i prikaze i u elitnoj umjetnosti. Slovački kulturni kod dosljedno istražuje, a zatim primijenjuje Mira Brtka u svojim likovnim djelima, Miroslav Benka kroz neverbalno kazalište, kao i mnogi mladi izvođači umjetničke glazbe slovačkih skladatelja. Dakle, ovisno od toga prema kojoj ciljnoj skupini definiramo pojam brenda, možemo govoriti o raznim kulturnim ostvarenjima, koja su daleko prešla granice našeg kulturnog prostora i ostvarila priznanja i u inozemstvu. 

HR: S obzirom na demografski pad velike većine nacionalno-manjinskih zajednica u AP Vojvodini, pa tako i Slovaka, imate li dovoljno publike na kulturnim događajima, dolaze li mladi…?

Ako bih uzela u obzir događaje koje je organizirao Zavod, tada se ne mogu požaliti na nedostatak publike. Ali to nije slučajnost, jer se mi pažljivo ophodimo i prema ovom segmentu organiziranja događaja. Dakle, mi brinemo o svojoj publici, njegujemo je i ujedno radimo na tome da ona raste. Svakim novim projektom ili događajem nastojimo privući pažnju novih korisnika, a za uzvrat pronalazimo načine kako da im priredimo što kvalitetnije kulturne događaje. Također, ako govorimo o velikim svemanjinskim festivalima, s obzirom na njihovu tradiciju, može se reći da ni tu ne manjka publike. Ono što je dobro, jest da je i ta publika zrela, veoma dobro poznaje problematiku i umije biti veoma kritična ukoliko neki program ne ispunjava očekivane standarde. Može se reći da javnost često svojim pljeskom kaže mnogo više nego li kasniji tekstovi u medijima, koji su generalno uvijek afirmativni. A kada su u pitanju mladi, ako im ponudite sadržaje, koji su za njih atraktivni, itekako će pozitivno reagiratii. Ipak, neke kulturne sadržaje za mlade danas ne organiziraju mladi ljudi, već starija generacija, koja je te sadržaje svojevremeno osmislila. Rezultat toga je nerijetko da ti događaji ne mogu odgovoriti na zahtjeve modernog vremena i samim tim se interes mladih gubi.

HR: Po pitanju ljudskih resursa, imate li u slovačkoj zajednici dovoljno stručnih kadrova za provedbu kulturnih projekata i programa?

Slovačka zajednica je u poslednja dva desetljeća pretrpjela odlazak velikog intelektualnog potencijala u inozemstvo, najviše u Slovačku. U pitanju su mladi ljudi koji odlaze na studij, a zatim i ostaju u Slovačkoj živjeti i raditi. To je naravno odluka svakog pojedinca da traži za sebe što bolje uvjete za profesionalno i osobno ostvarenje i ne može se nikako osporiti. Osobno se ipak trudim da na taj odlazak ne gledam kao na nedostatak, već kao na određeni potencijal. Mnogi naši ljudi su danas uspješni u svojim branšama u inozemstvu, rade kao profesori na fakultetima, ravnatelji ustanova i upravo tu je naša šansa da ih u što većoj meri uključujemo u naše projekte. U tom smislu, mi smo imali mnoga predavanja, sudjelovanja na konferencijama i ostvarili suradnju s takvim pojedincima, koji su pokazali da žele dati doprinos razvoju kulturnog života u sredini iz koje potječu. 

Ipak, važnije pitanje je –uključujemo li u dovoljnoj mjeri stručne kadrove, koje trenutačno imamo, u kulturne projekte i programe? U mnogim slučajevima, na žalost, ne koristimo u potpunosti potencijal koji imamo.