Arhiv tekstova

Nastavljamo naš korizmeni hod. To je prilika da zajednički razmišljamo i o najtežim pitanjima života kao što je smisao patnje. Jasno da su na tom problemu mnogi filozofi »polomili svoje pero«. 

Kršćani imaju vjeru koja na poseban način obasjava te mračne staze našega života. Voltaire je najviše prigovarao kršćanstvu što je, kako on kaže, našao odgovor na problem patnje. Ovaj puta ću vam prepričati dvije poznate priče sa željom da se nađemo u njima. 

Jedan par tragova

 

Jedna priča kaže: »Ni Bog nije pravedan. Zašto dopušta da Armenci poslije potresa umiru pod ruševinama? Zašto dopušta da u Sudanu djeca umiru od gladi? Kako može mirno gledati dok se pustoše tropske šume? Zašto? Zašto? Zašto postoji toliko zla i patnje u svijetu kojeg je stvorio pravedni i svemogući Bog? Zašto trpe nevini? Zašto je toliko osamljenih, toliko unutarnje praznine i tjeskobnih noći u kojima umire posljednja nada? Onda sam usnuo san. Gospodin i ja hodamo morskim žalom jedan pokraj drugoga. Naše stope ostavljaju dva para tragova u pijesku, trag mojih i Gospodinovih stopa. Nešto mi govori – u snu – da svaki korak predstavlja jedan dan moga života. Okrećem se i pomno motrim tragove koji se gube u daljini. Otkrivam da neke dionice puta pokazuju samo jedan par otisaka. Razmišljam o tome što se sve događalo u to vrijeme i iznenađen zaključujem: dionice sa samo jednim parom stopa trag su dana kad sam najviše trpio. Bili su to dani tjeskobe, nestrpljenja, egoizma, lošeg raspoloženja, dani kušnje i sumnje, dani nerazumijevanja i patnje. Tada se obraćam Gospodinu i predbacujem mu: ‘Obećao si da ćeš uvijek biti s nama. Zašto nisi održao riječ? Zašto si me ostavljao sama u najtežim trenucima moga života u kojima sam te najviše trebao?’ Gospodin se smiješi: ‘Sinko moj dragi, nisam te prestao voljeti niti jednog jedinog trenutka. Jedan par tragova na teškim dionicama tvoga života moje su stope. Tada sam te nosio na rukama.’« 

Skraćivanje križa

 

Druga priča govori slično: »Neki čovjek koji je stalno bio nezadovoljan sa­mim sobom i drugim ljudima, prigovarao je i Bogu govoreći: ‘Tko kaže da svatko mora nositi svoj križ? Zar ne postoji neki način da se to izbjegne? Dosta mi je mojih svakodnevnih nevolja!’ Bog mu je u snu ponudio odgovor. Čovjek je usnuo da je život na zemlji nepregledno duga kolona ljudi u hodu. Kretali su se jedan za drugim noseći križeve. Povorka je odmicala polako, ali bez zaustavljanja. On je također koračao u beskrajnoj koloni i odmicao veoma sporo s križem koji je nosio na leđima. Pogledao je malo bolje i otkrio kako je njegov križ jako dugačak i da zbog toga tako sporo napreduje. ‘Ako ga skratim, neće mi toliko smetati i bit će lakši’, pomisli. Izađe iz kolone, sjedne na rubni kamen pokraj puta i odreže komad križa. Kad je ponovno stao u kolonu, osjetio je olakšanje i počeo hodati puno lakše i brže od ostalih. Požurio je i bez većih poteškoća stigao do mjesta za koje se činilo da je cilj povorke ljudi. Bijaše to provalija: širok procijep u tlu, iza kojega je međutim započinjala ‘zemlja vječne sreće’. Bilo je divno promatrati toliku rajsku krasotu. Iako nad provalijom nije bilo mosta, ljudi su prelazili na drugu stranu vrlo jednostavno. Svatko bi skinuo svoj križ, položio ga poput mosta na rubove provalije i prešao na drugu stranu. Činilo se kako su križevi načinjeni upravo po mjeri: sezali su točno do kraja provalije. Svi su prešli. Jedino on, koji je skratio svoj križ, nije mogao dosegnuti drugu stranu provalije. Počeo je očajnički plakati govoreći: ‘Ah da sam to znao ...’ Prekasno, jadikovanje je bilo uzaludno.« 

Nitko ne može zaobići patnju

 

Iz obje priče je jasno da niti jedan čovjek – bio on vjernik ili nevjernik – ne može zaobići problem patnje. Vrlo je opasno taj problem rješavati »na vlastitu ruku«. Trebamo upotrijebiti sva dopuštena sredstva da patnju olakšamo, ali ne smijemo očajavati niti patnju proglašavati besmislenom. Ona je dio naše ograničene ljudske naravi. Priče na lagan način otkrivaju trajnu istinu da je u časovima patnje i tame stvarno Bog najbliži čovjeku. Svi imamo iskustvo da mnoge patnje ne bi mogli podnijeti da nije bilo »pomoći sa strane«. Ovo je vrijeme u kom o toj pomoći više razmišljamo i kušamo živjeti kvalitetnije prihvaćajući i svoja životna ograničenja, bolesti pa i patnje. Završio bih ovo razmišljanje jednom šaljivom zgodom iz života naše zaštitnice grada. Sveta Terezija Avilska, usred najvećih briga, osjeti strašnu bol u nogama. Potuži se Bogu: »Gospodine, nakon tolikih nevolja, samo mi je još to trebalo!« Bog joj odgovori: »Tako ja postupam sa svojim prijateljima.« Ona mu odgovori: »Sad razumijem zašto ih imaš tako malo!«