Arhiv tekstova

Točno četvrt stoljeća Velimir Ivković Ivandekić (1963.) iz Subotice je učitelj razredne nastave u nižim osnovnoškolskim odjelima, učeći djecu prvim znanjima na njihovom obrazovnom putu. Prošle srijede u nastavničkoj zbornici, nakon završetka posljednjeg  sata popodnevne smjene u OŠ »Sonja Marinković« u kojoj radi već pune 22 godine, razgovarali smo o njegovoj profesiji i problemima u današnjem školstvu.

ČETVRT STOLJEĆA UČITELJSTVA: Po završetku Pedagoške škole u Subotici, učitelj Velimir je završio  i Višu pedagošku školu i počeo 1984. godine raditi u osnovnoj  školi u Starom Žedniku.

»Bio je to mali kolektiv u kojemu sam tijekom svoje prve radne godine dobrim dijelom ‘ispekao’ učiteljski zanat, zahvaljujući nesebičnoj pomoći kolega i kolegica iz OŠ Bosa Milićević. Zanimljivo je napomenuti kako sam bio raspoređen u četvrti razred, učenicima kojima sam bio osmi razredni starješina po redu. Potom sam prešao u OŠ Matko Vuković i dobio treći razred, s kojim sam radio sljedeće dvije godine (‘85 – ‘87) i potom, definitivno, prešao u OŠ Sonja Marinković u kojoj radim od tada. U međuvremenu, prije dvanaest godina, diplomirao sam u prvoj generaciji studenata na Učiteljskom fakultetu«, ukratko iznosi svoj radno-profesionalni životopis Velimir Ivković Ivandekić.

Na pitanje zbog čega danas ima sve manje muškaraca u učiteljskoj profesiji, odgovara kako se razlog krije u financijskoj nemotiviranosti za obavljanje ovoga posla i nedostatku strpljenja i nerava potrebnih za rad s djecom nižeg školskog uzrasta. Ukoliko se žele postići određeni rezultati, ponajprije u kvalitetnom svladavanju nastavne obrazovne građe, ali i pravilnom odgoju njihove osobnosti, potrebna je velika doza ljubavi i entuzijazma u svakodnevnom, višegodišnjem radu. Uz to i strašno puno strpljenja kojega, nažalost, danas ima sve manje. Prema vlastitom kazivanju, učitelj Velimir se od prvoga radnoga dana u učionici drži pravila da sve njegove osobne brige moraju ostati ispred njenih vrata i sačekati završetak radnoga dana, a nikako ne smiju biti involvirane u vremenu koje provodi učeći svoje đake.

NUŽNA SVESTRANOST: Prema prirodi posla koji obavljaju kroz nastavni program prva četiri razreda osnovne škole, učitelji moraju podjednako baratati znanjem iz nekoliko školskih predmeta, kontinuirano se usavršavajući pri tome. Osobito u suvremenoj eri tehnologije kada je uznapredovala tehnika dostupna i djeci.

»Zahvaljujući dostupnosti brojnih informacija putem medija i interneta, djeca svojstveno svojoj prirodi često znaju pitati svašta i prosvjetni djelatnik mora, kako bi izbjegao neugodnu situaciju ‘neznanja’ odgovora, biti iznimno dobro informiran o brojnim detaljima koji u velikoj mjeri izlaze iz standardnih školskih okvira. Uz konstantno profesionalno usavršavanje, dodatnim programima i materijalima nužnim za rad, nastavnici moraju imati i jak psihološki pristup u fokusiranju određenih problema koji se javljaju kod djece u prvom školskom uzrastu. Dobra procjena određenih situacija, toliko svojstvenih u svakodnevnom obavljanju ove profesije, jednostavno tjera čovjeka koji se njome bavi na potrebu razvijanja osobne svestranosti, najbolji primjer je i provođenje instituta tzv. inkluzije u školstvu, putem koje već petu godinu uključujemo u normalni školski rad i djecu s posebnim potrebama, posvećujući im dodatnu pažnju i usmjeravajući ostalu djecu da ovim učenicima pomognu u što boljem i lakšem svladavanju nastavne materije. Drago mi je što nam to zajednički uspijeva i rezultati inkluzije su jasno vidljivi.«

UČITELJ, DRUGI RODITELJ: Borba za egzistenciju, osobito u današnjim kriznim vremenima, uzima danak u vremenu koje roditelji provode sa svojom djecom i često dolazi do situacija da ona zbilja, tijekom dana, više zajedničkoga vremena provedu s nastavnicima. U takovoj »preraspodjeli« uopće nije iznenađujuće razvijanje posebne vrste povjerenja i čestih situacija kada se djeca u svezi s određenim problemom prije povjere učitelju nego roditelju.

»Događa se da moram pozvati roditelja i informirati ga po pitanju određenog problema kojeg mi je priopćio učenik ili učenica, a roditelj iznenađeno reagira jer ne zna ništa o tome. Nažalost, priroda vremena u kojem svi živimo često ostavlja premalo slobodnog vremena roditeljima za intenzivnije bavljenje djecom i ona su često sama sa svojim problemima, jer se s roditeljima vide jedino ujutro i kasno navečer. Iznimno je važno stvoriti pravi odnos povjerenja s djecom, jer ona brzo vide je li to iskrena želja za pomoći ili samo protokolarno nastojanje ispunjenja radne obveze.«

Kako sam kaže, često se događa da drugi veliki odmor svi skupa u razredu provedu u učionici, razgovarajući o određenim problemima ili aktualnim stvarima. Istina, taj prvi korak prema rješavanju određenog problema je i najteži, jer se djeca znaju plašiti njegova otkrivanja, ali kroz šalu i neformalni pristup, lakše je proniknuti u sam problem i pokušati ga riješiti. 

»Ukoliko je za njegovo rješavanje potrebnija kompleksnija procedura, onda pozivam roditelje i pokušavamo ga zajednički rješavati. Ali, često je djetetu najvažnije da ga netko s pozornošću sasluša i veliki dio problema biva riješen.«

PITANJE RACIONALIZACIJE ŠKOLS-TVA: »Mi već godinama nemamo problema s brojem upisanih učenika u prvi razred, jer imamo nekoliko punih razreda prvaka. Zanimljivo je kako, iako teritorijalno gravitiramo prema djeci s Prozivke, koja se nalazi u neposrednoj blizini škole, mnogo djece dolazi i iz drugih dijelova grada, što jasno govori o kvaliteti rada u ovoj školskoj ustanovi i želji roditelja da njihovo dijete upravo u  OŠ Sonja Marinković pohađa osnovnoškolsku naobrazbu. Glede potencijalnog školovanja djece na hrvatskom jeziku, još uvijek nema nikakvih naznaka u tom smjeru, no to je sve u isključivoj ovlasti ravnatelja škole i školskoga odbora.«  

Kako se razgovor bližio kraju, učitelj Velimir se dotaknuo i  činjenice kako je, u odnosu na prijašnje vrijeme, nastavna građa u znatnoj mjeri manja nego što je to bila u nekim prošlim vremenima. Pa ipak, djeca ponekad imaju poteškoća s njenim svladavanjem jer im velik dio vremena oduzmu »kradljivci« poput računalnih igrica, televizije i drugih domena slobodnog vremena koje je djetetu uvijek draže nego ono koje mora provoditi nad knjigom. 

»Upravo zahvaljujući toj transformaciji suvremenog društva i lakšoj dostupnosti brojnim informacijama, djeca su znatno slobodnija i nisu naviknuta na klasična ograničenja i zabrane koje nameće ponašanje u društvu. Prije petnaestak godina to je bilo drugačije u znatnijoj mjeri, dok je danas to već solidno uzelo maha. Čini mi se kako su djeca nekada imala mnogo više strpljenja, dok smo danas mi, prosvjetni radnici, oni koji ga moramo imati mnogo više nego prije«, konstatirao je učitelj Velimir Ivković Ivandekić.