Arhiv tekstova

Sestra hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanskog (VI. Kun László) Katarina negdje oko 1270. godine udala se za sina raškog (srpskog) kraljevića Dragutina, sina raškog kralja Uroša. U to doba hrvatsko-ugarski kralj bio je Stjepan V. (V. István). U jednom ugovoru kralja iz 1271. godine, među vazalima Stjepana V. spomenuti su Uroš i »Stefan, mladi kralj Srbije i naš zet«. U mađarskoj historiografiji on se spominje kao »Dragutin István«. Za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine, kralj Dragutin se oslanjao na Ugarsku i slijedio njenu vanjsku politiku. Poslije silaska s kraljevskog trona (vladao je oko godinu dana, pao je s konja i ozlijedio nogu, tako da je postao skoro nepokretan, te prema tadašnjim pravilima nesposoban za kralja, jer nije mogao uzjahati) 1284. godine kao vazal hrvatsko-ugarskog kralja dobio je u posjed Mačvansku-bosansku banovinu i dio Srijema s Beogradom, što je u to doba bilo uobičajeno za članove kraljevske obitelji, koji su dobivali u posjed dio kraljevine, da bi mogli sebi priuštiti prihode da »žive dostojno kraljevskoj rodbini«, uostalom njegov sin se računao kao Arpadović i bio je potencijalni pretendent za hrvatsko-ugarsko prijestolje. U crkvi svetog Ahilija u Arilju, zadužbini kralja Dragutina, 1296. godine urađena je freska na kojoj je predstavljena Katarina uz svog muža, u punom vladarskom ornatu. Interesantno je kako je na kartama iz XVI. i XVII. stoljeća Dragutinova »kraljevina« označena kao Rascia-Raška, a ostali dio Kraljevine Nemanjića kao Servia-Srbija.

 

Ubojstvo hrvatsko-ugarskog kralja

 

Ladislav IV. Kumanac je na prijestolje stupio 1272. godine, bio je oženjen Izabelom, kćerkom napuljskog kralja Karla I. Od početka svoje vladavine imao je problem s Crkvom, prije svega zbog svog kumanskog podrijetla, i njega su smatrali »nevjernikom« koji štiti ostale nevjernike Kumane. Zbog svih pritisaka 1279. godine izdao je dva »Kumanska zakona«, da bi uredio odnos kraljevine i Kumana. Oba zakona su Kumanima nametnuli da se moraju pokrstiti. Dio propisa I. kumanskog zakona koji je donesen na pritisak papskog legata, za Kumane je bio tada neizvodljiv (npr. da napuste svoje šatre i presele se u kuće od čvrstog materijala. Arheolozi su u XV. stoljeću u jednom kumanskom selu pokraj trodijelne kuće u dvorištu pronašli i osnove šatre-jurte). Naredba da moraju osloboditi kršćanske robove (koje su zarobili zajedno s ugarskim kraljem u pohodima u zapadnoj Europi između 1246.-1278. godine) izravno je kršila gospodarske interese elite Kumana. Iz ovih razloga oko 1280. je izbila velika pobuna i opet su krenuli iseljavati se u Vlašku, ali ih je kralj Ladislav IV. oružjem prisilio da ostanu. Oni su pozvali u pomoć svoje suplemenike koji su živjeli pod tatarskom vlašću, ali ove »tatare« je u blizini Segedina hrvatsko-ugarski kralj pobijedio. Rješavanje »problema Kumana« je Ladislavu IV. prouzrokovalo velike glavobolje, čak mu je prijećeno i ekstradicijom od strane ostrogonskog (esztergomskog) nadbiskupa Lodomera. Druga velika zamjerka Crkve prema njemu je bila da kao kralj »nije konzumirao« brak s Izabelom (to se tada tako službeno nazivalo i bilo je osnova i za rastavu braka), nego je sve češće vrijeme provodio sa svojom kumanskom ljubavnicom Eduom. Tu mu je bio i kraj, jer su kumanski zavjerenici, vjerojatno na nagovor ugarskih kraljevih protivnika, ubili kralja Ladislava IV. i njegovu ljubavnicu 1290. godine.

Krizom nasljedstva kraljevskog trona, Šubići stupaju na scenu povijesti.

Ladislav je bio posljednji izravni potomak Arpadovića, ali iz gore spomenutog razloga »nekonzumiranja braka« nije imao djecu tj. nasljednike. Za hrvatsko-ugarsko prijestolje na kraju su ostala dva pretendenta: Andrija Mlečanin (Velencei András)) i Karlo Robert (Róbert Károly). Obojica su tražili naklonost hrvatskog velikaša Pavla Šubića, koji se ponašao kao vladar, sudio je podanicima, skupljao je poreze i upravljao velikim teritorijem, ponašao se kao »neokrunjeni kralj« Hrvatske. On je u borbi za prijestolje podržao Andriju Mlečanina, koji je pod imenom Andrija III. (III. András) 1290. godine i postao hrvatsko-ugarski kralj, i on je za zasluge 1293. godine Pavlu Šubiću podijelio doživotnu bansku čast. On se od 1299. godine potpisivao kao »ban Hrvatske, Dalmacije i gospodar Bosne«.