Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Živje­lo pri­ja­telj­stvo

U ranim jutarnjim satima 18. ožujka, na zgradi Skupštine općine Pančevo ispisana su dva grafita – »Živjelo srpsko-albansko prijateljstvo« i »Ne damo naše Albance«. Iako se pisac spomenutih grafita sakrio iza pseudonima Vojvođani, njegov je identitet otkriven veoma brzo, riječ je o građaninu Nenadu Živkoviću. Namjerno ističemo ovo građaninu, a ne neko drugo, recimo, profesionalno Živkovićevo svojstvo, kako to čine oni koje je čin ovog građanina zgrozio do te mjere, da su zatražili njegovu smjenu s mjesta glavnog i odgovornog urednika Pančevca.
    Pančevački su grafiti, s pravom, postali predmet medijske pozornosti. Nekoliko stvari, ipak, zaslužuju kraći osvrt. Želimo, najprije, istaći kako razumijemo potrebu građanina Živkovića da, na način na koji je to učinio, demonstrira svoj politički stav. U situaciji kada su se pojedini srbijanski mediji ponašali kao da se na Kosovu ništa ne događa, a drugi pretjerivali u pogledu ubijenih Srba, vodeći više računa o nepolitičkim sentimentima, nego o činjenicama, zid općine pokazao se kao sjajno rješenje. Iako su vrlo brzo, već istog dana uklonjeni, grafiti su posredstvom medija kolportirani i najširoj javnosti stavljen na uvid. Krhki element dnevnog tiska osigurao im je trajnost. Ali, ne samo to. Medijskim napisima grafiti su ‘vraćeni’ tamo gdje im je i mjesto – na zgradu Skupštine općine.
NADREALNA PORUKA: Druga stvar. Držimo da građanin Živković nije slučajno ispisao spomenute grafite baš na zgradi općine. Riječ je o javnoj, državnoj instituciji, dakle, državi samoj. Velik dio odgovornosti za nezavidan položaj kosovskih Srba snosi država Srbija. Umjesto da promovira politiku kojom će se marginalizirati ekstremisti, ona je kriminalizacijom zahtjeva za nezavisnošću Kosova radikalizirala prilike do te mjere da je danas Srbima lakše pješice stići na Mjesec, nego do multietničkog Kosova.
    Treća stvar. Što je užasnulo nacionaliste? Sadržaj samih grafita ili, možda, činjenica da se u Srbiji našao netko tko je, upravo dok je bijesna rulja na ulicama uzvikivala: »Ubij, ubij Šiptara; Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji…«, smatrao za potrebno inzistirati na prijateljstvu Srba i Albanaca? U svjetlu zapaljenih džamija i razbijenih izloga, »Živjeli!« srpsko-albanskom prijateljstvu djeluje posve nadrealno, kao težak eksces iza kojeg može stati samo osoba vrlo reducirane moći suđenja. Ali, ono što je u ovom slučaju nenormalno, to nisu Živkovićevi grafiti, nego srbijanske prilike u kojima »Živjelo prijateljstvo!« djeluje kao užasan, nedopustiv ispad. Nije, naime, problem u tome što autor grafita vjeruje da odnosi između Srba i Albanaca nisu nepovratno regresirali u mržnju, nego što tu vjeru većina drži za iluziju. Nije problem Živkovićeva nada da još uvijek postoje oblici solidarnosti koji omogućuju reprodukciju humanističkih vrijednosti, nego u tome što je većina izgubila svaku nadu, a prihvatila mržnju. Nije problem u tome što je Živković, sam ili uz asistenciju Dunje Šašić, ispisivao grafite, nego je problem u tome što je novom nacionalističkom mobilizacijom i pozivima na opći etnički konsenzus njegova gesta okvalificirana i otpisana kao nedopustiva! Čemu, uostalom, na ovim prostorima i služe nacionalističke homogenizacije? Čemu, ako ne tome da prikriju oskudne modernizacijske učinke i ogroman građanski deficit ovdašnje kulture?!
RAZBIJEN MIT O TOLERANTNIM VOJVOĐANIMA: U pogledu karaktera srbijanske kulture građanin Živković, vjerujemo, nije imao nikakvih sumnji i iluzija. Njegove se, pak, iluzije kriju u nečem drugom. Potpisujući grafit – Ne damo naše Albance, s Vojvođani,  Živković je ukazao na to gdje se, zapravo, kriju njegove iluzije. Nada da bi se »Vojvođani« mogli usprotiviti osvetničkom bijesu i ustati u zaštitu svojih rijetkih sugrađana albanske nacionalnosti pokazala se je, i to ne sada prvi puta, kao uzaludna. Kako je pokrajinskim parlamentarcima predočeno, u Vojvodini je od 17. do 21. ožujka zabilježeno 40 napada na objekte čiji su vlasnici Albanci i muslimani. Kamen bačen na izlog radnje ovdašnjeg Vojvođanina albanske nacionalnosti razbio je, zapravo, mit koji su Vojvođani izgradili o sebi, kao osobama čiji je identitet izgrađen na principima multikulturalizma, civilnog društva, ljudskih prava, nenasilja i tolerancije. Sve one negativne osobine koje su, kulturrasističkom konstrukcijom vlastitog identiteta, pripisane drugima, sva ona iracionalna, zapaljiva smjesa laži, etničke mržnje i nacionalističkog nasilja, odjednom se pokazala kao potisnuti, ali sastavni dio vojvođanskog identiteta.
    Napokon, čemu služi laž izgovorena od strane jednog vojvođanskog stranačkog lidera, kako u Vojvodini nitko nikada nije napadao Albance, niti pripadnike bilo kojih nacionalnih manjina!? A što se to događalo s Albancima u Vojvodini tokom NATO intervencije? Što se to događalo s Hrvatima na početku 90-tih ili, recimo, ovih dana u Subotici, Bačkoj Palanci, Đurđevu? Čija su groblja demolirana a prozori razbijani? Čemu, doista, služe takve laži? Zar samo tome da se usamljeni poziv na prijateljstvo obesmisli, a Živković diskreditira i lakše smijeni s mjesta urednika najstarijeg tjednika na Balkanu?

Autor je šef Novosadskog ureda
Helsinškog odbora za ljudska prava

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay