Arhiv tekstova

Kako, molim?

PO­STU­PAN NA­PRE­DAK
S obzirom na traumatično iskustvo koje smo imali s tzv. krajinom, koja je kreirana i voljom današnjih Srba povratnika, relativno je visok stupanj spremnosti na suživot s njima. To govori da se iz razdoblja u kojem su odnosi Hrvata i Srba bili opterećeni radikalnim sukobima postupno ide prema konstruktivnom ozračju. Izoliranih će incidenata biti još dugo, jer je tzv. krajina u hrvatskim okvirima golemo područje s razbacanim, zabitim selima, koja nije lako nadzirati. No, država mora pojačati razinu sigurnosti. Saša Mrduljaš, politolog, »Večernji list«, ožujka 2004.VE­LI­KE I MA­LE MA­NJI­NE
Predložena izmjena Zakona o izboru narodnih zastupnika unekoliko je podijelila (manjinska nacionalna) vijeća, konkretno Rusine i Mađare, pošto su oni prihvatili, to po našem sudu, direktno favoriziranje dviju političkih stranaka, dvije najbrojnije nacionalne zajednice – Mađara i Bošnjaka, umjesto da se osigura odgovarajuće prisustvo predstavnika manjina u Skupštini Srbije. Za sve ostale zajednice, a vjerujem da će to prihvatiti i Mađari i Bošnjaci, prihvatljiv je rumunjski ili hrvatski model predstavljanja nacionalnih zajednica u parlamentu. Prema prvom modelu, sve zajednice, bez obzira na brojnost, imaju po jednog zastupnika, dok je u Hrvatskom saboru uvažen kriterij brojnosti, te Srbi imaju po tri zastupnika, Talijani i Mađari po jednog, dok svi ostali formiraju manjinsku listu, pa biraju jednog zajedničkog. Ustavnom poveljom SCG previđeno je da nacionalne zajednice moraju biti zastupljene u parlamentima, ali je nakon izbora u studenome, zbog izbornog zakona, izostala parlamentarna zastupljenost stranaka nacionalnih manjina, pa i lista na kojima su participirali. Rafail Ruskovski, pokrajinski tajnik za informiranje i predsjednik Nacionalnog vijeća Rusina
UTJE­CAJ S DRU­GE STRA­NE GRA­NE
To će (događaji na Kosovu i u Srbiji) svakako imati utjecaja na hrvatsko približavanje Europskoj uniji. Naime, svako događanje u našem susjedstvu koje ima negativan predznak, nužno utječe ne samo na naš politički položaj u cjelini, već i na gospodarske, prometne, kulturne i druge odnose. Dakle, Hrvatskoj je u interesu da stanje u susjedstvu bude sređeno, mirno i da svjedoči o normalnom stanju u regiji, čime se i Hrvatskoj omogućuje kvalitetna i normalna suradnja sa susjedima. Ivica Maštruko, savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za vanjsku politiku, »Vjesnik«, 28. ožujka 2004.
STRAŠNI GE­NO­CID
Optužujemo Mila Đukanovića za najdrastičniji genocid nad Crnom Gorom i zato zahtijevamo njegovu ostavku. Također, SNS još jednom traži da protiv Đukanovića, Backovića i drugih, koji su sudjelovali u pokušaju poništavanja srpskog jezika, nadležni državni organi pokrenu krivični postupak. Novak Radulović, funkcionar Srpske narodne stranke, povodom odluke Ministarstva prosvjete Crne Gore da se nastavni predmet »srpski jezik i književnost« preimenuje u »materinji jezik i književnost«, B92, 26. ožujka 2004.
IZ­VUČENO IZ KON­TEK­STA
»Nečija zemlja«, ma kako se nekima činila kvalitetnijom od ostalih HTV-ovih dokumentaraca, ipak ima jaki naboj nepravde uglavnom prema Srbima. Kod hrvatskih prognanika može probuditi opravdani jal i ogorčenje. Politički je osjetljiva, jer ju je sponzorirao OESS, koji s povratkom Srba u Hrvatsku nikad nije ni bio zadovoljan. Poručuje se da je od interesa za cijelo hrvatsko društvo i važna je u kontekstu eurointegracijskih procesa. No, nepravde učinjene Srbima, a to je pokazao i ovaj serijal, izvađene su iz konteksta krvavog rata, koji su Hrvatskoj nametnule Srbija i bivša JNA. Kad se gleda ta emisija, stječe se dojam da su Srbi najveće žrtve rata. Hoće li OESS financirati i serijal o drugim žrtvama rata, stotinama tisuća Hrvata i Bošnjaka, koji su pred četničkim nožem napustili svoje domove i danas se, za razliku od Srba koje Hrvatska prima, nemaju kamo vratiti. Strah u Hrvata je prevelik za povratak u Republiku Srpsku, kuće su im zapaljenje, obnova tek na pomolu… Preostaju stoga samo rijetki povratci u banjalučku okolicu, čije lokalne vlasti tvrde da im je sigurnost zajamčena. Ali, ne i egzistencija, što je dovoljan razlog da ostanu u Hrvatskoj, gdje su se već nekako snašli. Miroslava Rožanković, »Vjesnik«, 29. ožujka 2004.
NI­SU GU­ME GOR­JE­LE
Priznanje krivice admirala Miodraga Jokića moglo bi pomoći da mnogi u Crnoj Gori konačno shvate – u Dubrovniku nisu »gorjele gume«. Zločin je bio stvaran i organiziran – admiral je to ovjerio. Time se otvara put za odstupnicu od kolektivne odgovornosti za taj ratni zločin. Ali to je tek početak – slijedi otvaranje pitanja odgovornosti svih ideologa i praktičara nasilnog prekrajanja granica. Branko Vojičić, novinar, podgorički »Monitor«, 26. ožujka 2004.