Arhiv tekstova

Mnogi misle da je ratni vihor na područjima bivše Jugoslavije počeo s navijačima i njihovim gromoglasnim izricanjem parola koje su pozivale na buđenje nacionalne svijesti. No, je li doista tako, jesu li baš mase na nogometnim utakmicama pridonijele divljanju ratnih hordi ili je to samo bio odraz opće društvene nesigurnosti i bezizlaza pred kojim smo se našli? Na ovim prostorima objavljeno je nekoliko knjiga o tom problemu. Navijači su i tema ozbiljnih socioloških, kulturoloških i političkih istraživanja. Stipe Skoče, student četvrte godine etnomuzikologije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu je za proteklih pola godine prikupio obilje podataka o ponašanju navijača prije, za vrijeme i nakon košarkaških utakmica u novoosnovanoj Jadranskoj ligi, gdje se natječu klubovi iz bivše Jugoslavije. Koliko se uspostavljanjem demokratskih režima ponašanje navijača promijenilo?

»Nije se promijenilo gotovo ništa. I ranije, naročito poslije Titove smrti, na stadionima su se mogle čuti nacional-šovinističke parole. Riječ je o sintagmama poznatim iz Drugog svjetskog rata. Moglo se očekivati da će se i danas nakon rata i političkih promjena nastaviti s istovjetnim izljevima netrpeljivosti«, kaže Stipe Skoče.

ŠOVINISTIČKE PORUKE: »Prilikom ulaska na teren protivnička (gostujuća) momčad, bilo da je srpska ili hrvatska, popraćena je zvižducima i velikim brojem ultrašovinističkih poruka poput: ‘Ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji’, ‘Oj, četnici, oj, četnici, spremite salate biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate’, ‘Oj, Hrvati, oj, Hrvati, sve ćemo vas klati, muške klati, ženske klati, decu silovati’. Ni hrvatska strana nije ostala dužna: ‘Ubij Srbina’, ‘Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati’, ‘Srbe na vrbe’«.

»U pjesmama koje se pjevaju danas na utakmicama, izvor junaštva i zabave i za jedne i za druge je kako što pogrdnije popljuvati protivnika«. Repertoar je, dodaje Skoče, »veoma raznolik i ovisi od događanja na terenu. Obično su ove nacional-šovinističke poruke u samo jednoj službi da ‘zalede krv u žilama’ gostujućim igračima, ali, kao što sam već rekao, cilj je da se i publika dobro zabavi. Tako kao ilustracija zabavi može poslužiti i jedan primjer kako se publika zabavlja na parolu: »Ubij ustašu« ili »Ubij Srbina«. Jedan dio publike ili vođa navijača izgovara: »ubij«, a drugi odgovaraju »Srbina« ili »ustašu«.  Mnogi će reći da se takvo ponašanje očekuje na utakmicama, jer zaboga, publika na utakmicama nije ona koja posjećuje kazalište. Ovakav stav mnoge mladeži i političkih dužnosnika donekle opravdava divljanje navijača«. U takvom kontekstu valja se zapitati koliko su mediji pridonijeli navijačkoj histeriji? Jesu li pozivanje na patriotizam sportskih novinara prošlost: »Mediji su naročito u ratno vrijeme poslužili ‘edukaciji’ širokih narodnih masa, pa tako i mladim navijačima određenih klubova. Sintagma da su svi Hrvati ustaše i svi Srbi četnici odrazila se na javno mišljenje o dojučerašnjoj braći koji su živjeli pod istim krovom. Od novinara - komentatora u tisku i na TV očekuje se prije svega objektivnost u izvješćivanju. Nažalost, svjedoci smo da novinari i danas u većoj ili manjoj mjeri robuju trenutnim političkim odnosima između dvije države, a i medijskim ‘zakonima tržišta’. Po načelu da senzacija, pa makar ona i lažno interpretirana, prodaje novine i diže nakladu. Znamo da su i u vrijeme rata kao djelomično i danas nakladu nekim novinama dizali tekstovi kako se u jednoj ili drugoj državi gore živi; kako, eto, oni ne mogu bez nas, kako su oni preko granice veći divljaci od nas. Uvijek je lakše pogledati u tuđe dvorište i tamo čistiti nego to činiti u svom i suočiti se s ovakvim problemom. Nemojmo očekivati da će to prestati preko noći i da će se broj ultradesnih ljudi smanjiti sam po sebi. Jasno je da je za ultradesni stav kod nas kriv komunizam, posljednji rat (‘91-‘95) i neraščišćeni računi iz prošlosti, kao i nejasan politički diskurs koji se danas zauzima u dvjema državama. To potvrđuje i primjer da utakmice između slovenskih i srpskih klubova nisu propraćene velikim kapacitetom i šarolikošću ultrašovinističkih poruka jer ni rat, a ni prošlost nisu bili toliko krvavi. U većini slučajeva pjevaju se nacionalističke pjesme tijekom meča i poneki put nešto opsuje.« 

RODITELJI PA ŠKOLA: Tko boljem vladanju navijača po Vašem mišljenju može pomoći?  

»Prvi i osnovni su roditelji čija je dužnost da djecu odgajaju u ozračju da susjeda i bilo kog tko je različit moraju poštivati i ne smiju ga ugrožavati. Druga je škola i školstvo, koji su dužni imati prikladan nastavni program u kome se neće koristiti govor mržnje.« 

S obzirom da su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji i Crnoj Gori manjine koliko, recimo, Srpsko nacionalno vijeće u RH i Hrvatsko nacionalno vijeće u SCG mogu pridonijeti boljoj percepciji manjine u očima većine?

Nažalost, rat se tek nedavno završio. Činjenica je da je rat na ovim prostorima bio uveden i potpirivan mnogim medijima. I SNV i HNV morali bi raditi na ‘reedukaciji’ većinskog stanovništva, pokazujući da svaki onaj tko je različit nije divljak i ‘opasan po okruženje’ kao što su to činili mediji u godinama rata. To je dug proces koji može trajati i više desetljeća. Kao uzor može nam poslužiti odnos kakav danas u EU imaju Njemačka i Francuska. Denacifikacija Njemačke provedena je novom kulturnom politikom. Ako ništa drugo, narode na ovim prostorima mogu prvenstveno povezati i pomiriti zajednički projekti u kulturi. Dužnost je oba vijeća da među predstavnicima imaju časne i poštene ljude koji se nisu kompromitirali, kako ni u doba zajedničke države, tako ni u ratnom, ni u poratnom razdoblju. Sve je prisutnija inicijativa mladih ljudi za međusobnom komunikacijom i suradnji na mnogim projektima. Oba vijeća bi trebala podržati inicijative mladih ljudi, utirući put u pronalsku istine i konačnog mira na ovim prostorima«.

Vladimir Matković