Arhiv tekstova

Svako novo razdoblje izvire na suprotnostima onog koje mu prethodi. Tako je to i u socijalnom i političkom smislu, i u umjetnosti, pa i u smislu kulture naroda, tj. običaja. Razdoblje poklada – vrijeme veselja, druženja, opuštenosti, užitaka, slobode i obilja, prethodi korizmi, vremenu pokore, ozbiljnosti, odricanja i žrtve, te stoga spomenuta dva perioda stoje u potpunoj opoziciji. Ovime su razlike između dva razdoblja dodatno naglašene: kontrolirano i vremenski omeđeno »ludovanje« čini protutežu kršćanskim vrijednostima na kojima se inzistira u korizmi. »Bez grijeha nema pokore i pokajanja – bez poklada nema prave korizme« – riječi su autora Ivana Lozice, koji suvereno vlada fenomenom pokladnih ophoda i karnevala u Hrvata.

Da je pokladno vrijeme predah od svakodnevne ozbiljnosti življenja, kako danas tako i nekoć, posvjedočio je još i Marin Držić u davnom 16. stoljeću kad je u svom djelu »Dundo Maroje« okarakterizirao poklade kao »brijeme […] od starijeh naših odlučeno na tance, igre i veselja«. Osim odmaka od ozbiljnosti, uočava se i odstupanje od društvenih, moralnih pa i političkih normi. Tako pojedini suvremeniji autori u pokladnom vremenu vide »ventil demosa«, komu se odobrava pravo na eksces i pravo na »doziranu terapiju kaosom« (Inoslav Bešker). Potonje vrijeme nerijetko obilježavaju razne nepodopštine, prerušavanje, kolektivno uživanje u obilnom jelu i piću – a sve je to ovog puta društveno prihvaćen i kanaliziran oblik oduška ljudske naravi i poriva koji se inače potiskuju, a koji će u konačnici, oslobađajući svu destruktivnu energiju potpomoći korizmenu katarzu.

 

O nazivima

 

Poklade imaju mnoštvo inačica – od kojih su neke: »maškare«, »mačkare«, »karneval«, »krnjeval«, »mesopust«, »fašnik«, »vašange« i sl. Oko etimološkog podrijetla spomenutih naziva i dalje se lome koplja, no, ima nekoliko općeprihvaćenih teorija dovedenih u vezu s korizmom, kojoj spomenuto razdoblje prethodi. Tako je jedna od teorija da je riječ karneval potekla iz latinskih riječi »carne vale« – u značenju »zbogom meso«, ili »carnelevare« – »dignuti, tj. maknuti meso«. S tim je u svezi, jasno, i slavenska inačica »mesopust«, jer označava period pripreme za napuštanje mesa, tj. vrijeme prelaska iz mrsa u post koji vlada u korizmi. Naziv poklade još je manje transparentan, a prema pojedinim tumačenjima »poklade«, »pokladi« ili »poklad« upućuje na nestali glagol »klasti«, »kladem« sa značenjem koji se zadržao još samo u čakavskom narječju – »metnuti«, »vaditi« (jelo u tanjur). Riječ poklade u vlastitom književnom izričaju u 18. stoljeću koristi Šokac Matija Antun Relković u svom »Satiru«: »[…] kad bi se koji priko razloga nažderao i piće povratio, onda bi satiri u njega prstom pokazali govoreći: ‘Ovaj se poklade!’« Fašnik pak, prema nekim tumačenjima, potječe od germanske riječi »fasten« čije je jedno od značenja »postiti«. Čini se očito da iz istog korijena dolazi i riječ »vašange«, koju koriste (i) Hrvati u Vojvodini (tim prije ako se ona dovede u vezu s riječju »vastschang«, što je starija varijanta današnje njemačke riječi za karneval – »Fasching«).

 

Podrijetlo običaja

 

Običaji vezani uz poklade pripadaju godišnjim običajima, a potonje karakterizira njihov kružni tijek. Svake godine oni se nanovo obnašaju, u isto ili približo isto vrijeme, te su tako odraz prirodnih mijena i njezina vječita obnavljanja, tj. cikličkog shvaćanja vremena. Upravo u vezi s obnavljanjem prirodnog ciklusa se prvotno i javljaju običaji sveopće opuštenosti, slobode i razuzdanosti koji karakteriziraju današnje razdoblje poklada. Naime, prema tumačenjima o njihovu podrijetlu, općeprihvaćeni običaj slavlja i maskiranja u periodu poklada potječe još iz doba grčke i rimske antike. U grčkom slučaju riječ je o hedonističkoj svetkovini u čast boga Dioniza, boga plodnosti, vegetacije, veselja, žena i vina, a u drugom, o rimskim zimskim svečanostima i gozbama Saturnalijama (u čast rimskom bogu prirode, žetve, sjemena i poljodjelstva –  Saturnu). Dakle, ovakve su se svetkovine priređivale u mračnom i hladnom dijelu godine, oko doba zimskog solsticija, kada se nejakom suncu trebala pružiti podrška da odnese pobjedu nad tamom i zlom. Imajući u vidu njegovo drevno podrijetlo, ne čudi ni činjenica da se današnja rasprostranjenost karnevala u Europi manje-više poklapa s granicama staroga Rima – čak su i glasoviti (i ujedno ekonomsko i potrošački usmjereni) latinskoamerički karnevali samo posljedica europskih osvajanja (Ivan Lozica).

Hrvatski godišnji običaji većinom su povezani s crkvenim kalendarom te kršćanskim blagdanima, a u jezgri mnogih naziru se drevni »prežici« poganskih navada koje su vremenom kristijanizirane. Prema tumačenjima, upravo se to dogodilo i pokladnim običajima. Premda ih je u daljnjoj prošlosti pokušala osporiti i čak zabraniti, Crkva ih je u konačnici spremno usvojila. Tako su poklade ograničene na vrijeme koje prethodi korizmi, s početkom na blagdan Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, 6. siječnja, u trajanju do Pepelnice, tj. Čiste srijede (koja je pomična, ovisno o datumu blagdana Uskrsa, koji se određuje prema mijenama Mjeseca) te svake godine traju različito vrijeme.

 

Vlastiti pečat

 

Blagdani unose u sivilo svakidašnjice boju i osobnost, a svaki narod im daje vlastiti pečat. I kod vojvođanskih Hrvata blagdan Tri kralja uzima se za početak poklada – poslijebožićnog razdoblja priredaba, zabava, svinjokolja i drugih društvenih događanja. Mnoge su se djevojke i momci na bunjevačkim salašima nekoć toga dana pomno spremali – djevojke najčešće šivajući nova »ruva« za polazak u ples, jer bi se toga dana »zadivojčili« i »zamomčili« (Ante Sekulić). Osim razdoblja od Tri kralja do Čiste srijede poklade se uže odnose i na posljednja tri dana uoči početka korizme: pokladnu nedjelju, pokladni ponedjeljak i pokladni utorak.  

Premda se pridržavaju mnoštva općih obilježja pokladnog ponašanja zajedničkih s Hrvatima u ostalim krajevima – slavlje, bučenje tj. glasno druženje uz glazbu i ples, maskiranje »maškara«, obilje u hrani i piću i sl., dio vojvođanskih Hrvata – Bunjevci i Šokci, njeguju i specifičan oblik društvenog događanja tipičnog za zimsko vrijeme kada nije bilo velikih poljskih radova, posebice za pokladno vrijeme, a to su tzv. »prela«. 

 

Odlike prela

 

Prela su potekla iz tradicionalnog hrvatskog narodnog običaja, koji se održavao u obiteljskim domovima na vojvođanskim salašima – no, s početka nije bio okarakteriziran isključivo kao zabava već kao prilika za razgovor uz zajednički rad žena uz preslicu i vreteno, a sam naziv okupljanja, jasno, dolazi od glagola »presti«. Takvo druženje bi nerijetko potrajalo cijeli dan uz pjesmu i jelo koje bi priredila domaćica. No, prelo je bio i skup djevojaka u kući jedne od njih, gdje bi prijateljice uz razgovor zimi ugodno skupa provodile vrijeme, a gdje bi također »slučajno« navraćali i momci, pa bi se zajedničko druženje ponekad nastavljalo i do kasno u noć uz gajdaše, harmonikaše ili tamburaše.

Postojala su i obiteljska kućna prela uz svečani ručak i darivanje uzvanika od strane domaćina na koja bi se okupljali članovi šire obitelji (osobito oni mlađi)  kod glavara obitelji (snahe, zetovi i unuci), obično u prvu nedjelju po obavljenoj svinjokolji, tj. »disnotoru«. Darovi su, jasno, ovisili o gospodarskoj moći domaćina, a najčešće su uključivali rupce i rupčiće. Na pojedinim obiteljskim prelima goste su zabavljali tamburaši.

Svinjokolje, one bogatije, vezane uz prela, održavale su se najviše u prvoj polovici siječnja (i bivale bi redovito popraćene bogatom trpezom za sve sudionike i nezaobilaznim krafnama, tzv. »fankima«, tipičnima za pokladno vrijeme), ali i kasnije, a poneke manje bogate i u prosincu (Ante Sekulić). Na sam dan svinjokolje, nakon zajedničke večere, počinjalo se sa šalama i pošalicama te općim kućnim veseljem – često uz zvuke gajdi ili tamburica. No, s obzirom na pokladno vrijeme, ovo bi bio i trenutak upadanja prerušenih osoba, pod maskama tzv. »vašanga«: tom prilikom često bi se muškarci preobukli u žene i obratno. Zamjena identiteta i spola također je u skladu s općom praksom sudionika karnevala kao slike »obrnutog« i »naopakog« svijeta kakav, naime, vlada u doba poklada. Potonji je običaj kod bunjevačkih Hrvata u osobitoj sprezi sa svinjokoljom. No, neobična je činjenica da se običaj prerušavanja muškaraca u tzv. »vašange« (kada bi se »namaškarali« u krpe, kože ili duge krznene ogrtače »opaklije«, premazali lice sa čađi i bojama te bučili s loncima i poklopcima) i ophođenje susjeda na bunjevačkim salašima i selima vrlo specifično odvijalo već nakon večere na Badnjak – što je bio uvod u pokladno vrijeme (budući da se vrijeme zabrane zabava i javnog veselja kroz Advent završavalo na Badnji dan). Ovime vašange, kao ophod maskiranih pojedinaca, izlaze iz vremenskog okvira poklada u užem smislu (od Tri kralja do Pepelnice), ali se zato uklapaju u pojedine teze da su poklade zapravo nedefinirano pomično vrijeme na razmeđi dvaju ciklusa kršćanske liturgijske godine – božićnoga i uskrsnoga. Otud proizlazi i teza o dužem protezanju pokladnog vremena (po pojedinim autorima, počev čak od Nikolinja – 6. prosinca, a po nekima i Martinja – 11. studenoga) – što se u širem smislu također poklapa i s razdobljem već spomenutog zimskog solsticija.

 

Evolucija prela

 

No, da se vratimo na prela kao specifičan običajni »izričaj« vojvođanskih Hrvata. S mijenama vremena evoluirao je i sam običaj. Pa je tako prvotno radno obilježje prela – predenje uz preslicu, ostalo samo u službi simbola okupljanja. Godine 1879. na Marin dan (2. veljače) održano je prvo javno prelo u organizaciji »Pučke kasine« kao okupljanje uz priredbu s ciljem zabave i druženja. Okupljanje je nazvano »Veliko prelo«. Tako je počela tradicija koja se, premda s prekidima, i danas održava. Od druge polovice 20. stoljeća »Veliko« ili tzv. »Marinsko prelo« dobilo je i obilježje glazbene priredbe te od tada okuplja i poznate glazbene izvođače. Tradicionalno se »Veliko prelo« otvara tzv. »preljskom pismom« »Kolo igra tamburica svira« nastalom u povodu prvog Velikog prela, iz pera Nikole Kujundžića. Preslica je ostala samo kao slikovito sredstvo u rukama nekolicine mladih, a akcent je stavljen isključivo na druženje uz večeru, glazbu i ples; u novije vrijeme i folklorni i dramski program te tombolu.

Po uzoru na prvo javno prelo, vremenom su nastala i druga prela: »Bunjevačko-šokačko prelo« u Somboru, »Prelo mladih« u Subotici, »Književno prelo«, župna prela (npr. u župi Isusova uskrsnuća i u župi sv. Roka u Subotici), »Šokačko prelo« u Bačkom Bregu, »Prelo« u Lemešu, »Prelo« u Đurđinu, »Malo prelo« u organizaciji ugostitelja iz Subotice i slična, te »Bunjevačko prelo« (u organizaciji Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima). No, tu su i druga okupljanja bunjevačkih i šokačkih Hrvata koja u nazivu nemaju nužno imenicu prelo, ali postoje s istom pokladnom svrhom – »Šokački bal« u Baču, Maskenbal u Žedniku, Maškare u organizaciji udruge hrvatske mladeži KROV-a, Maskenbal u Vajskoj, Maškare u Golubincima, »Tute« (maškare) u Plavni, »Hrckov maskenbal« u organizaciji NIU »Hrvatska riječ«, te mnoga druga. Zanimljivo je napomenuti da se također i humanitarni Bal gradonačelnika Subotice znakovito događa u pokladnom vremenu.

 

Tjedan pred post

 

Posljednji pokladni tjedan, tzv. »Debela nedilja«, osobito obiluje zabavama. Tako je na »Deb’o četvrtak« nekoć u organizaciji Katoličkog divojačkog društva iz Subotice bio priređivan »Divojački bal«. Na »Deb’o četvrtak« prema narodnom vjerovanju valja devet puta jesti, jer će onaj tko se toga bude pridržavao biti zdrav i udebljat će se, a godina će biti rodna. Na taj se dan peku krafne, koje Subotičani zovu »fanki«, Somborci »kolačići«, a u nekim drugim hrvatskim krajevima one nose zanimljiv naziv »pokladnice«. Somborke su na taj dan pekle gibanicu »debelu k’o noga«, a u Subotici se pekla »pogača«. U posljednjih desetak godina ovaj se dan i kolektivno simbolično obilježava u organizaciji Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini u njihovim prostorijama u Subotici, Somboru, Sonti i Srijemskoj Mitrovici. 

Valjalo se proveseliti, nasititi i napiti do Pepelnice, jer od tada počinje vrijeme pripreme za duhovno otkupljenje, koje dolazi s Uskrsom – 40 dana posta, odricanja i pokore. Okreće se potpuno novi list, a sve raskalašeno, mrsno i masno napušta se završetkom pokladnog vremena, u pokladni utorak. To je čak bilo izraženo u toj mjeri na negdašnjim bunjevačkim salašima da su domaćice u »Čistu sridu« iskuhavale i ribale posuđe kako bi ga »odmastile«, nerijetko i pranjem u pepelu – jer pokora kreće od usta (i iz usta), a upravo je tada pravo vrijeme da otpočne novo »suprotno« razdoblje.