Arhiv tekstova

Životna priča četrdesetosmogodišnjeg Željka Apatinca, Sonćanima znanog po nadimku Žire, vrlo je neobična. Rođenjem vezan za selo i zemljoradnju, pa mu je i životni put   bio vjerojatno predodređen rođenjem, jer se i uposlio u Poljoprivrednom kombinatu »Sonta«, gdje je radio sve do neuspjele privatizacije i stečaja ovoga poduzeća.

 

LJUBAV PREMA KONJIMA I RUKOMETU

 

»Rođen sam i odrastao u paorskoj obitelji, tako da je moja ljubav prema konjima razumljiva. Koliko je samo snage i ljubavi prema životu potrebno kod tek oždrijebljenog mališana dok bez ičije pomoći pokušava ustati na svoje noge i posisati prvo majčino mlijeko. I onda u slijedećim mjesecima i godinama gledate kako se taj nejaki mališan razvija u pravog, snažnog i ponositog ljepotana. Ljubav prema ovim plemenitim životinjama drži me i danas, a najviše mi je žao što ih zbog životnih okolnosti, bar za sada, više ne mogu i uzgajati. Odmah nakon povratka iz vojske uposlio sam se u PK Sonta. Bio sam traktorist, radio sam s voljom. Tada su bile puno bolje materijalne prilike, a u poduzeću je bio uposlen veći broj nogometaša i rukometaša. I kad se radilo u smjenama i u sezoni kad se radilo ‘od jutra do sutra’, obveze su nam podešavane tako da smo uvijek stizali na treninge i utakmice. Posrtanje kombinata počelo je već u devedesetima, kad smo od strane pojedinaca vezanih uz vojsku i uz neopreznost, a možda i pomoć našeg tadašnjeg direktora bezdušno pljačkani. S velikom nadom dočekali smo privatizaciju, no, na našu žalost, ispostavilo se da je sve samo šarena laža. Brzo smo se našli na tržištu rada, bez otpremnine, bez nekoliko zarađenih a neisplaćenih plaća i bez ikakve nade da će se nešto promijeniti«, priča Apatinac. 

 

OBITELJSKI ČOVJEK

 

Stasit, košarkaške visine, već od svršetka osnovne škole posvetio se tada vrlo popularnom sportu u Sonti, rukometu. »Početkom osamdesetih godina rukomet je u Sonti bio u procvatu. Tadašnja ekipa RK Dinamo bila je vrlo jak spoj mladosti i iskustva. Pokraj legendi sonćanskoga rukometa, poput Gala, Topala, Čobana, Papa i ostalih, te bivšeg reprezentativca SFRJ Apatinca Kričkovića, stasavala je i plejada perspektivnih mladića, predvođenih kasnijim prvoligaškim igračima Vugdragovićem i Novakovićem. Bio sam ponosan što uopće mogu trenirati i povremeno igrati s njima«, prisjeća se svojih rukometnih početaka Apatinac. 

Supruga Marija, nekada odlična rukometašica sonćanskog ŽRK Dinamo i ORK Apatin izrodila mu je troje djece. Kćerke Tamaru i Andreu, rasne rukometašice i sina Želimira, danas vrlo perspektivnog rukometaša. »S Marijom sam se upoznao i zbližio pod utjecajem našeg omiljenog sporta. U početku je sve podsjećalo na mnoga lijepa prijateljstva, no, brzo se tu izrodilo i nešto puno veće od prijateljstva. Vjenčali smo se, došla su i djeca. Na našu veliku radost, i kćerke i sin su u sportu pošli našim stopama. Želimir me je već sada, sa 17 godina, prevazišao. Na njega su bacili oko stručnjaci iz Apatina, u kojemu je poniklo puno rukometnih majstora. Kažu da je vrlo perspektivan, no, sada sve ovisi o njegovoj posvećenosti treninzima. Bez obzira na darovitost, bez upornoga i napornoga rada nema uspjeha. Kćerke su igrale za ŽRK Apatin, ali su se privremeno povukle iz rukometa, Tamara zbog profesionalnih obveza, Andrea zbog udaje i rođenja kćerke Anđele. 

 

POVRATAK U VOLJENI SPORT

 

 Na parket, točnije rečeno uz parket, vratio se i Željko. Svekolika kriza učinila je svoje i Rukometni klub Sonta je jednostavno ostao bez natjecateljske ekipe. Prošle godine je okupljena jedna darovita generacija, rukometu se vratilo nekoliko iskusnijih igrača, a na Željka je »pala kocka« da tu ekipu u perspektivi preuzme. »Na inicijativu ovih dječaka riješio sam sjesti na užarenu klupu. Treniramo već skoro godinu dana, a odigrali smo i nekoliko prijateljskih utakmica protiv ekipa iz lige u koju se namjeravamo uključiti, ukoliko upravne strukture kluba odrade svoj dio posla, u sezoni 2013./14.«, zaključio je svoju životnu priču Željko Apatinac – Žire.