Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Crnogorci u Beogradu

Znate li što znači skraćenica SCG? E, nije ono što i vi i mnogi poput vas misle! Politički kumovi su bili veoma vrijedni pa su tek formiranu »državnu zajednicu« već nazvali – Samostalnom Crnom Gorom. 
Još veća pogreška bila bi ako mislite da je ovakva interpretacija skraćenice dobra šala političkih šereta. Sve što se ovog tjedna dešavalo prilikom konstituiranja Skupštine SCG, u stvari, ponaj-bolje pokazuje da je stvar tako dobro dogovorena i osmišljena da neki drugačiji ishod, osim pripreme terena za definitivan razlaz Srbije i Crne Gore, naprosto nije moguć. A najvjerojatnije, ni poželjan ni ovima u Beogradu, ni – napose – onima u Podgorici. 
Evo i zašto: još od 1997. godine, kada je počeo razlaz Mila Đukanovića sa Slobodanom Miloševićem, malo je tko mogao zamisliti da će se DPS ikad naći u skupštinskim klupama u zdanju na beogradskom Trgu Nikole Pašića. Ideja o nastavku »druženja« bila je crnogorskoj težnji za nezavisnošću mrska i nakon Miloševićeva odlaska i Koštuničina dolaska, pa su, logično, priliku da pokažu »što, kako i koliko znaju« dobili Momirovi »prekaljeni državnici«, drugi Bulatović, Žižić, Božović. I paradoks je bio neminovan: »Milova« parlamentarna opozicija u Crnoj Gori, voljom DOS-ovskih »demokrata« i »revolucionara« (po principu »daj što daš, važno je vladati«) postala je vlast nad Crnom Gorom, jezičak na vagi koji je Koštunici omogućio, s jedne strane, opstruirati sve živo, s druge, dokazati kako nema te političke i ideološke matrice (Bulatović-Bojović-Šoć) koja se ne da valjano upotrijebiti za »dobro naroda i države«. Kog naroda – ostalo je nejasno, koje države – još manje, ali tko još o tome da brine kada je jugoslavenski (bivši) predsjednik sebi stavio u prioritete zadaću da dovrši Miloševićevu nacionalnu misiju. 
A, bogme, bili su korisni i Đinđiću. Bar kao skoro idealno pokriće za svoje brljotine i promašaje, »jer, pobogu, kako možemo transparentno reformirati Srbiju kad nam koalicijski partneri i njihovi politički i ideološki sponzori stalno podmeću klipove.«
Onda je – »u posljednji čas« – u igru uskočio Xavier Solana. I sve je krenulo drugim, neobičnim tokom. Jedne Crnogorce zamijenili su drugi, kažu europski podobniji, ovi prvi (Bulatovićevi) konačno su postali opozicija i tamo i ovdje, ovi drugi (Đukanovićevi) zaposjeli su pozicije što su im koliko do jučer bili odbojni, čak i mrski. Marović je »izgurao« Koštunicu i sada je on »naš predsjednik«, Miško Vuković je češće u Beogradu nego u Podgorici, što mu, kažu svjedoci, teško pada, ali »što ćeš kad se mora«. Najednom se u »saveznom« (kako ga u Beogradu još nazivaju) parlamentu pojavio glavom i bradom »vaskrsli«, a ipak neprolazni Novak Kilibarda da bi umirio »Milovo« crno-gorsko javno mnijenje riječima kako je sve ovo, u stvari, jedna  šarena laža. Točnije: igra. Još preciznije: »predvorje da se kroz dvije do tri godine, brate, mirno, civilizirano, bez trzavica, poput Čeha i Slovaka, »rastanemo.« Nešto slično poručuje i Filip Vujanović, pa dileme, čak ni među najzagriženijim pobornicima državnog jedinstva Srbije i Crne Gore, nema: trpjet ćemo se još dvije-tri godine, a zatim – kud koji, mili moji!
Stvar je, doduše, prosta, ali ne i baš do kraja jednostavna. Prvu rundu su Crnogorci dobili, druga će, svakako, pripasti Đinđiću da uspostavi kontrolu i nad vojskom i financijama, treba se pripremiti za treću, presudnu etapu. Milo je s nevjerojatnom lakoćom ustupio resore vojske, vanjskih poslova i manjine DOS-u, ali mu ne pada na pamet da se liši vanjskih i unutrašnjih ekonomskih odnosa. Treba, naime, raditi na daljnjoj (dis)harmonizaciji dva ekonomska sistema, dvije valute, dvije carine, a, shodno tome, i lobirati za svoje interese tamo gdje je to najpoželjnije: u Bruxellesu, Washingtonu, Rimu, Parizu, Londonu, možda i Moskvi. Pošto je nerealno očekivati od srbijanskih kadrova da rade za »crnogorsku stvar« na uštrb »svoje«, i obratno, valja se pobrinuti da »naši ljudi« zauzmu ključne međunarodne pozicije. Dragiša Burzan, crnogorski mini-star vanjskih poslova, zato kaže da će Podgorica istrajati na tome da dobije ambasadorska mjesta u najvažnijim svjetskim centrima moći i odlučivanja, po sistemu pola-pola, pa makar zbog toga ponovno ušli u oštar klinč s Đinđićem. 
I tu je, u stvari, suština priče. Održavati državni privid, ujedno i tenzije. Učiniti sve da službeni Beograd vremenom izgubi volju za očuvanjem ove čudne državne tvorevine, okrene se svojim unutrašnjim problemima, »batali« Crnu Goru i sama Srbija u perspektivi postane veći zagovornik crnogorske (i srbijanske, dabome) samostalnosti i nezavisnosti nego što se to danas čini. A kad ona to jednom prelomi, onda teško da bi i Solanin naslednik nešto mogao popraviti.                                
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay