Arhiv tekstova

Biti u mirovini ne znači odreći se aktivnog života, naprotiv, tek u ovome dobu otkrivamo sebe i svoje sklonosti, želje i hobije kojih smo se možda tijekom radnog vijeka odricali, ili jednostavno nismo imali vremena baviti se još ponečim. 

Da je aktivna i danas, kao umirovljenica, to nam potvrđuje i Ružica Dulić, koja je već duži niz godina u mirovini, ali kako kaže ispunjen joj je svaki dan, jer čovjek  mora sam sebi ispuniti dan nekim obvezama.

Daleka sjećanja je vežu za Žednik, za život na salašu, nepreglednu ravnicu i polja kojima se ne vidi kraj, mirise svježe pokošenog sijena, zlatnih žitnih polja, jednostavnijeg, laganijeg života i svih onih lijepih trenutaka koji je i danas ispunjavaju. Dok priča o tome, u očima joj zaiskri suza, istinski žal za onim davnim vremenima, sve je sada tamo pusto, više ničega nema, ni spomena na salaš. 

»Mnogo toga sam naučila i ponijela sa salaša. Čuvam ono tradicijsko i nastojim djeci prenijeti bar dio onoga što smo mi imali, i ne samo imali, nego voljeli, radili, čuvali i na koncu i naučili«.

Djeca su joj već odrasla i imaju svoj dom. Unuk joj je u Americi, no, unatoč svemu tome u njenoj kući je uvijek živo i radosno. Voli kuhati i peći, priređivati prekrasne slatke i slane delicije, ručkove za svoje najbliže i, jednom rječju, voli ugoditi. A da voli ugoditi, to priznaju svi koji su u njezinoj blizini. 

»Vrijeme ispunjavam šlingom, koji mi je bio davnašnja želja. Uključila sam se u grupu kod voditeljice Mare Skenderović, poznate po vještini izrade šlinga. No, kako nikada za to nije bilo pogodno vrijeme dok sam bila uposlena, ispunila sam sebi želju kao umirovljenica. Redovito se okupljamo koncem nedjelje, petkom. Pokraj šlinga naučila sam i tehniku izrade slika i predmeta u tehnici slame«.

Kako Ružica puno toga voli i zna, današnje kuhanje rado dijeli s nama, pa i recept. To je tarana s krumpirom i kobasicom, i to od tarane koju je sama ljetos napravila. Jedna je od rijetkih koja njeguje ovaj starinski način spravljanja tarane i uvijek je rado priprema za svoju obitelj. 

»Ovo je je vrsta tjestenine koja se nekada pripremala na salašima bačkih Hrvata i bila je redoviti dio prehrane. Tarana se nije pravila često. Određena količina bi se napravila jednom godišnje i to najčešće tijekom ljetnih mjeseci. Žene prave taranu u ljeto za zimu, pa se slobodno može reći da tarana spada u zimsko jelo ili zimski jelovnik. Obično je pravim u kolovozu, kad je toplo vrijeme i kad ima jaja u izobilju«, priča Ružica te nam objašnjava što je potrebno za pripremu tarane.

»Za pripravu tarane bili su potrebni i određeni uvjeti. Pokraj lijepog i toplog ljetnog dana, nije smjelo biti prašine, najpogodnije je bilo praviti je nakon kiše, jer je običaj bio sušiti je pred kućom. Kako ja živim u stanu prilagodila sam uvjete tako da mi tarana uspije«.

U par riječi nam je pojasnila što je sve potrebno za izradu domaće tarane.

»Za pravljenje tarane potrebno je sito, protak i rešeto. Sama receptura tarane je nadasve jednostavna, za njenu pripremu potrebni su: brašno, jaja i voda. Postoje tri vrste krupnoće zrna tarane. Krupna i srednja zrna koriste se za spravljanje tarane, a sitna kao dodatak za juhe«.

Ovaj tradicijski običaj pravljenja tarane očuvao se i do danas u nekim kućama kod bačkih Hrvata. Svi ovi mirisi i okusi davnina i dan-danas mirišu na stolovima te bude sjećanja na neka lijepa davna vremena.