Arhiv tekstova

Marinko Šimić je dugo strojovođa, ali posljednjih godina njegov je svijet ispunjen i tamburaškom glazbom, ne samo zato što je svira, već i pravi i popravlja ovu vrstu instrumenta. Za sebe će reći kako je amater u izradi tambure, mada su zvukom skrenule pozornost stručnjaka i »nastupaju« na mnogim koncertima, a taj zanos preobrazbom drveta u prepoznatljiv tamburaški zvuk primjetan je iz svake riječi kojom opisuje procese izrade ili popravka. »Što se više svira, to je bolja. Tambura se ‘usvirava’.« 

U mladosti je »pomalo« svirao električnu gitaru, ali tamburu nije. Ali je bio upravo osnivač tamburaške sekcije u Hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu »Ljutovo« 2004. godine (predsjednik je ove sekcije), što je upravo i prijelomna točka k jednom potpuno novom životnom interesiranju. Drago mu je da je mlade ljude privukla sekcija i tamburaška glazba, te su u orkestru sada: Zoran Galfi (tehnički voditelj orkestra), Darjan Bačić, Nikola Skenderović, Davor Šimić (Marinkov sin), Nebojša Tumbas, Aleksandar Tumbas, Ninoslav Radak i Marinko Šimić. »Sedmero mladih nam je na poduci u dobi od 9 do 11 godina!«, dodaje. 

Orkestar je sada nastupio na božićnim misama u Ljutovu i Tavankutu, a prethodnih mjeseci i godina na više manifestacija  – u Kaloči na tamburaškom festivalu, tri godine zaredom na ‘Danima sela’ u Čavolju, u Kaćmaru, u Pregradi kod Varaždina na Smotri pučkih zborova, Dužijanci ...

Falila je »kontra« ...

 

Te 2004. kada su se oko novoosnovane sekcije u Ljutovu počeli okupljati zainteresirani, i Marinko je počeo češće u ruke uzimati tamburu. Kao da je slučaj odredio da se tom zovu potpuno prepusti, prvo svirajući, a onda i učeći rijetki zanat izrade tambure, sve posredstvom interneta i uz knjige. »’Kontra’ je bila loša i riješio sam, pokušat ću je sam napraviti. Poticaj mi je bila knjiga ‘Tambura’ Dušana Brankova iz Kikinde, a bavi se izradom tambure. Prvu sam izradio od stare osušene orahovine, a gornja daska je od smreke. A onda sam vremenom tako i nastavio, sve po standardima iz knjige, tri ‘kontre’, tri ‘bas prima’, jedan ‘prim’, ‘samica’ ...«, kaže Marinko Šimić o instrumentima čiji je tvorac, a koriste se u ljutovačkoj tamburaškoj sekciji.

»Samica« je danas malo znani stari instrument, preteča tambura, i moguće jedina u Vojvodini, ali je bilo potrebe za folklornu sekciju pa ju je Šimić izradio.

Javor, s određenih područja, je vrhunski materijal za izradu instrumenata, ali kod nas se koristi ono čime raspolažemo na našem području – drvo šljive, marelice, oraha, trešnje, i s tim materijalom se Šimić susreće i popravljajući stare tambure. »Po mom mišljenju, trešnja je uvjerljivo najbolja, rezonantna je fantastično, ima tvrdoću i tu neku strukturu koja i podsjeća na drvo javora. Pa još kada je velikog promjera... Stari su svirači nekada, primjerice, tražili isključivo ‘kontru’ od drveta kruške, daje specifičan zvuk. Naši tamburaši, inače, hoće svirati samo na ručno rađenim instrumentima, takvi instrumenti imaju dušu.«

 

Drvo i glazba

 

Šimić je prvu »kontru« napravio od orahovine, ali ostale najviše od drveta trešnje, sušene najmanje 20 godina! A smreka za gornju dasku da bi se proizveo vrhunski instrument treba biti suha stotinu godina (a minimum pedeset)! »Gornja daska ‘nosi’ bar 75 posto zvuka, a smreka je najrezonantnije drvo na svijetu.«

Kako i gdje naći drvo starije od čovjeka, kojim načinima majstori stižu do takvog materijala, i znamo li dok slušamo lijepe zvuke tambure kakav je trud u njih uložen? 

Recimo, nalaze se stari klaviri u kojima su grede od smreke, prekrajaju i oblikuju za tambure. Staro sušeno drvo nalazi se i sa starih mlinova i vjetrenjača, nekih starih objekata i slično. 

Pa tu je već čitava povijest i u materijalu koji se koristi tek kao osnova za izradu instrumenta. »Vrhunske tambure se dobivaju cijepanjem drva, nikako pilanjem, jer se pilanjem reže struktura drveta. Nije svako drvo pogodno za izradu instrumenta, što se uoči već i pri cijepanju«, kaže Šimić o specifičnom procesu obrade drveta koje će nastaviti živjeti kroz glazbu.

Za razliku od svega potrošnog, tambura dobiva na kvaliteti s trajanjem. »Što se tambura više svira, tim vibracije mijenjaju strukturu drva, tambura se vremenom ‘usvirava’, što se više svira sve je bolja. Ali je pri tome bitan i odnos između svirača i instrumenta, to je kompletan mentalno-fizički sklop. Isti će instrument u rukama drugog svirača zvučati drugačije.«

Popravljajući tambure, najstarija koju je imao u rukama bila je iz 1932. godine.