Arhiv tekstova

Uspješni gospodarstvenik, istaknuti član hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini, pedesetsedmogodišnji Stanko Krstin, podrijetlom je iz Sonte. Završio je višu ekonomsku školu, govori engleski i njemački jezik. Radio je u tvrtkama »Hipol« u Odžacima i »Hicoop« u Novom Sadu na poslovima vanjske trgovine, a 1996. godine osniva privatno poduzeće »Pre-Print«, koje se bavi grafičkom djelatnošću, uvozom i distribucijom repromaterijala za grafičku industriju, dizajnom i pripremom tiska i tehničkom podrškom u fleksografskom tisku. Upošljava 11 radnika. Aktualni je predsjednik Unije poslodavaca Vojvodine i zamjenik predsjednika Unije poslodavaca Srbije, član Pokrajinskog socijalno-ekonomskog savjeta, te osnivač i predsjednik Udruženja građana za borbu protiv mita i korupcije INS-a Novi Sad. Vijećnik je Hrvatskog nacionalnog vijeća u aktualnom sazivu, član Odbora za promicanje gospodarske suradnje pri HNV-u, član je i predsjednik Nadzornog odbora HKPD-a »Stanislav Preprek« iz Novog Sada, te član KPZH »Šokadija« iz Sonte od osnutka ove institucije.

HR: Dugogodišnji ste gospodarstvenik, u ovom mandatu i predsjednik Unije poslodavaca Vojvodine. Koje su vaše zadaće, vezane uz ovu dužnost?

Na dužnosti predsjednika Unije poslodavaca Vojvodine sam od svibnja 2011. godine. I sam sam poslodavac, pa u tom svojstvu najbolje razumijem taj svijet. Članovi Unije su poglavito vlasnici malih i srednjih poduzeća, koji traže načine za zaštitu svojih interesa. Kao predsjednik ove institucije obilazim poslodavce po cijeloj Vojvodini. Organizirali smo mnoge tribine skupa s Nacionalnom službom za zapošljavanje, Gospodarstvenom komorom Vojvodine i lokalnim upravama. Cilj nam je sagledavanje osnovnih problema u lokalu i ispomoć u njihovom rješavanju. Kroz Uniju poslodavaca Vojvodine članovi smo i Unije poslodavaca Srbije. Kroz ove institucije razgovaramo i s vlastima pokrajine i republike. Tako na svaka tri mjeseca imamo sastanke s ministrom Mlađanom Dinkićem. Mi gospodarstvenici iznosimo svoje probleme, a ministarstvo ih pokušava riješiti. Isto tako, kroz pokrajinsku Uniju poslodavaca razgovaramo s Vladom Vojvodine. Razvijamo i socijalni dijalog u okviru Pokrajinskog socijalno-ekonomskog savjeta, kojega tvore predstavnici vlasti, sindikata i Unije poslodavaca. Na lokalnoj razini razgovaramo o problemima koji opterećuju lokalnu zajednicu. 

HR: Vrlo ste aktivni u tekućem sazivu HNV-a. Koji su, po vašem mišljenju, ključni problemi u radu krovne institucije hrvatske nacionalne zajednice? 

Iako smo nedavno proslavili 10. obljetnicu osnutka HNV-a, mislim da je naša krovna institucija još uvijek vrlo mlada. Svi skupa bismo trebali još puno učiti, kako bismo se lakše snalazili u sustavu u kojem živimo. Moramo još puno raditi na sebi, a onda i na neposrednom okruženju. Svaka nesuglasica unutar HNV-a donosi nam probleme izvan HNV-a. Mislim da se vrlo mali broj učenika upisuje u škole na hrvatskom jeziku i primarna nam je zadaća precizno dijagnosticiranje svih uzroka i poduzimanje najadekvatnijih mjera za njihovim uklanjanjem. Ne možemo više nalaziti opravdanja u ratovima, u poratnoj netrpeljivosti, moramo sagledati probleme koji su u nama, a ne u okruženju. Ne možemo zaobići ni kulturu. Moramo još puno raditi na razvoju udruga. Ne na osnivanju novih u mjestima gdje one već postoje, to je samo prividni rast broja institucija naše zajednice. Suština je u, po mom mišljenju, zabrinjavajućoj situaciji da se te nove udruge, ne ulazim u motive, osnivaju tamo gdje je zabrinjavajuće mali broj pripadnika naše zajednice, pa dolazimo u apsurdnu situaciju da pojedine nove udruge imaju svega desetak ili manje članova, a stare se guraju u drugi plan, i u pravilu su međusobni odnosi tih institucija katastrofalno loši. Svrsishodnije bi bilo poraditi na jačanju postojećih i na taj način sigurnom stvaranju respektabilnih institucija. I na polju informiranja i službene uporabe hrvatskog jezika pomaci su još uvijek relativno mali. Jednostavno, u svim segmentima našega djelovanja postoji puno prostora za boljitak. Puno toga možemo uraditi i mi vijećnici HNV-a. Naše djelovanje nikako se ne bi smjelo ograničiti samo na prisustvo sjednicama u Subotici i na jednosmjernu komunikaciju, itekako bi moralo biti vidljivo u sredinama iz kojih dolazimo. I naši operativci se moraju izvući iz Subotice, obići teren i puno više poraditi na jačanju svijesti našega puka na svim prostorima na kojima obitava. Uostalom, za to su i plaćeni, zar ne?

HR: Nedavno ste u svrhu nastavka popisa Hrvata donirali 100.000 dinara našoj krovnoj instituciji. Kakve efekte očekujete?

Na posljednjem popisu zabilježen je znatan pad broja Hrvata u Srbiji. Kako u svemu polazim od sebe i sada kažem: kriv sam i ja, kriv je i HNV. Još uvijek nismo detaljno analizirali i ocijenili kampanju »Izjasni se hrabro«. Je li ona dala željene rezultate, ili nije? Mislim da je i ta naša akcija, a i cjelovito organiziranje hrvatske zajednice u Srbiji još uvijek suboticocentrično. Moramo se puno više posvetiti i Hrvatima koji žive u drugim centrima, prije svih u Beogradu i u Novom Sadu. Ovoliko smanjenje broja Hrvata pokazuje nam da nismo dovoljno dobro radili. Moramo pojačati rad na sebi. Upis u posebni birački popis je zastao, moramo nastaviti aktivnosti u najkraćem roku i ova donacija je samo moj skromni doprinos nastavku i nadam se uspješnom završetku ove akcije.

HR: Za razliku od sjevera Vojvodine i Podunavlja, veliki broj Hrvata u Novom Sadu i u Beogradu tvrdi da su prepušteni sami sebi. Postoji li način za njihovo homogeniziranje?

Naše najveće šanse jesu najveći urbani centri, ali su u njima i najizraženije potrebe za dugotrajnim sustavnim radom. Radom u već postojećim udrugama i suradnjom sa svim relevantnim institucijama doprinosimo situaciji u kojoj će hrvatska zajednica prvo prepoznati sama sebe, a onda se razvijati potpuno slobodno u okolnostima u kojima živimo. U Zemunu i u Beogradu imamo još puno posla, mislim da moramo posjetiti i Niš, gdje je popisano oko 500 Hrvata, a sigurno ih je u stvarnosti puno više, tako da bi se sve hrvatske institucije morale maksimalno angažirati. 

HR: Veliki broj pripadnika naše nacionalne zajednice potražio je kruh izvan granica Srbije, poglavito u Hrvatskoj. Mnogi od njih su otišli na školovanje ili na sezonske poslove, pa su i ostali u Hrvatskoj. Kako se to odražava na snagu naše zajednice u Srbiji?

Nažalost, puno naših ljudi odlazi u inozemstvo, poglavito u Hrvatsku, bilo na školovanje, bilo trbuhom za kruhom. Ideja je bila da nam se djeca, iako odu na školovanje, vrate, kako bismo se u jednom duljem procesu kadrovski ojačali i ekipirali. Nažalost, stvarnost nas je demantirala. Nisam za to da potičemo odlazak Hrvata u Hrvatsku na rad ili školovanje, a da oni zauvijek ostanu tamo. Jasno mi je da je zbog vrlo loše gospodarske situacije u Srbiji problem trenutačno nerješiv. Što je najtragičnije, odlaze nam mladi, tamo osnivaju obitelji i tako se tamo rađaju djeca koja bi nam trebala bitno popraviti dobnu strukturu. Na nama je da iznađemo optimalno rješenje kojim bismo motivirali mlade za povratak na ove prostore nakon završenoga školovanja i tako spriječili odliv vrlo kvalitetnih pripadnika naše nacionalne zajednice u Srbiji.

HR: Osim rada na unapređenju gospodarstva, vaše ime vezuju i za HKPD »Stanislav Preprek« iz Novog Sada i KPZH »Šokadija« iz Sonte. Koji su vaši motivi za angažman u kulturi?

Prvo, u kulturu nisam ušao prije par godina, kako bi neki željeli prikazati. Aktivan sam od početka 2002. godine, odnosno od osnivanja KPZH »Šokadija«. Korijeni su mi u Sonti, pa je i razumljiva moja vezanost za ovu instituciju. Nisam ni pjevač, ni plesač, ni glumac, pomagao sam utemeljenje i razvoj »Šokadije« u financijskom dijelu. Zadovoljan sam što vidim da moje donacije uvijek nađu pravo mjesto i da je ovakav moj doprinos vrlo cijenjen od strane »Šokadije«. Preseljenjem u Novi Sad uključio sam se i u rad HKUPD-a »Stanislav Preprek«, osnovan 2006. godine. U ovoj instituciji sam predsjednik Nadzornog odbora. Motiv ovoga segmenta rada svakako mi je doprinos sveukupnoj kvaliteti života pripadnika naše nacionalne zajednice. Nisam nadaren za pojavljivanje na pozornici, ali sam u mogućnosti, i to vrlo rado činim, da pomognem onima koji uspješno prezentiraju veliko bogatstvo našeg kulturnog naslijeđa i tako na najbolji način doprinose očuvanju našeg nacionalnog identiteta na ovim prostorima.

HR: Medijski su vrlo eksponirane aktivnosti Vlade Srbije u borbi protiv korupcije. Dok je javnost zabavljena velikim aferama, u sjeni ostaju mnogobrojni slučajevi »malog« mita i korupcije s kojima se građani i gospodarstvenici svakodnevno susreću. Kakve probleme ste vi imali?

Zbog problema glede mita i korupcije, koje sam imao u svojstvu gospodarstvenika, pokrenuo sam osnivanje Udruženja građana za borbu protiv korupcije INS-A. Putem te udruge pokušavamo, koliko god je to moguće, djelovati u smislu suzbijanja mita i korupcije. Do sada nismo postigli neke velike uspjehe, ipak je za rezultate potrebno vrijeme. Ovo što sada radi Vlada Srbije daje mi nadu, jer mislim da se konačno u ovoj državi pojavila politička volja za suzbijanjem ovoga zla, koje će nas »pojesti« ukoliko mu ne stanemo na kraj. Ovo čime se sada bavi republička Vlada samo je vrh ledenoga brijega. Samo rad na 24 najveće sporne privatizacije trajat će još nekoliko godina. Puno dulje će trajati dok se rad na suzbijanju korupcije spusti na niže razine, sve do lokalne zajednice. Imamo li mi toliko vremena? Mi, gospodarstvenici, a i građani, moramo uporno ukazivati na postojeću korupciju. No, najveći problem je što još uvijek nemamo zakon o zaštiti uzbunjivača (uzbunjivači su ljudi koji ukazuju na pojave mita i korupcije, op. aut.). Na jednom od nedavnih predavanja od povjerenika za informacije Rodoljuba Šabića i predstavnika Transparentnosti Srbija Nemanje Nenadića dobili smo informaciju kako ovaj zakon još uvijek ne postoji niti u nacrtu. Na predavanju je bilo prisutno i nekoliko ljudi koji su ostali bez radnog mjesta kad su ukazali na korupciju u poduzeću u kojem su radili. I osobno sam u pismenoj formi dobio upozorenje od VJT u Novom Sadu, u kojem mi stavljaju do znanja kako je nepotkrijepljena prijava mita i korupcije kažnjiva. Sam ovaj potez djelovao je na mene destimulativno. Iskreno, strepim od odmazde moćnika i smatram da nam je spomenuti zakon neophodan.

HR: Većina gospodarstvenika uviđa mnoge anomalije, ali iz straha za egzistenciju, prešućuje ih. Što vas je motiviralo da o ovim temama progovorite javno?

Najveći je problem što većina gospodarstvenika iz straha šuti i plaća reket koji im se nemilosrdno nameće. Osim niza fiskalnih i parafiskalnih opterećenja plaćaju i taj reket pojedinim inspektorima. Svi dobro znaju što i koliko košta i znaju da im je jeftinije platiti reket. Privatnik sam od 1996. godine. Tijekom 2008. mi je ovakva situacija dojadila. Odbio sam platiti reket inspektoru za zaštitu životnog okoliša. Od tada, pa sve do danas, ja se sudim s tim inspektorima i kraj se još uvijek ne nazire. Iako sam dobio već tri sudska, jedan upravni i jedan prekršajni postupak, te jednu parnicu, nažalost, kraj se još uvijek ne nazire.

HR: Gospodarstvo u Srbiji je u vrlo lošem stanju, BDP nikada nije bio niži. Kakav je po vašem mišljenju izlaz iz ove situacije?

Po procjenama kompetentnih institucija svega 13 postotaka današnjeg BDP-a u Srbiji je iz industrijske proizvodnje. Industrijska proizvodnja u Srbiji danas nije dostigla niti 50 postotaka industrijske proizvodnje iz 1989. odnosno, na razini je proizvodnje iz 1972. godine. Veliki problem je nerealan tečaj naše valute. Precijenjeni dinar kojega mi danas imamo, ubija izvoz. Umjesto da proizvođače potičemo na izvoz, mi ih kažnjavamo tako što za čvrstu valutu dobiju premalo dinara. Precijenjeni dinar potiče i prekomjerni, a u svakom slučaju bespotrebni uvoz, pa se zbog jeftinijega uvoza zatvaraju naši proizvodni pogoni. Na taj način ne samo da bespotrebno povećavamo odljev deviza iz Srbije, nego i potičemo povećanje broja neuposlenih. Tu se postavlja i pitanje što raditi s kreditima koji su uzeti s deviznom klauzulom. I tu rješenje moramo pronaći. Ugovori s deviznom klauzulom onemogućavaju državu u praćenju realnog tečaja dinara. Pogubna je i politika kamatnih stopa. Niti jedna proizvodnja ne može biti rentabilna s prosječnom kamatnom stopom od 19 postotaka. Sveukupno, moramo stvoriti poslovni ambijent u kojemu će poduzeća moći normalno funkcionirati. Moramo stvoriti ambijent koji će stimulativno djelovati na potencijalne investitore, bilo strane, bilo domaće. Realno, moramo stvoriti povoljniji ambijent nego što je u regiji, jer ukoliko stvorimo isti, investitori neće dolaziti kod nas. Hitno moramo unaprijediti našu, kako industrijsku, tako i poljoprivrednu proizvodnju, a unutar toga mora nam biti primarna proizvodnja za izvoz. Ponavljam, ono najhitnije, borba protiv mita i korupcije mora biti stavljena već u preambulu toga programa. Velike nedoumice kod običnog čovjeka izazivaju i oprečna tumačenja naših eminentnih stručnjaka. Priklonio bih se struji koja zastupa povećanje potrošnje. No, tu treba poticati potrošnju domaće robe. Ukoliko raste potražnja uvozne robe, ništa nismo uradili. Istodobno, neophodno je i drastično smanjenje potrošnje javnoga sektora. Povećanje potrošnje će ostati neutralizirano, ukoliko istodobno povećavamo i plaće u javnom sektoru i to je sva filozofija.  

HR: Vjerujete li u skori preokret situacije na bolje u gospodarstvu Srbije?

Imamo situaciju da je financijski sustav u Srbiji pred bankrotom. Najsvježijim zaduživanjima nova Vlada je taj bankrot odgodila za jedno 6 mjeseci. Sada donesene mjere pozdravljam, jer mislim da su dobre, ali su kratkoročne. Iza ovih moraju doći prave mjere, moraju se izvršiti strukturne reforme. Ovaj ekonomski model ne možemo popraviti, moramo ga cjelovito mijenjati. Nadam se da ćemo novim mjerama povećati našu domaću proizvodnju i to je jedini put za izlaz iz sadašnje situacije. Povećanjem proizvodnje povećat ćemo BDP, a povećanjem proizvodnje za izvoz ublažit ćemo vanjskotrgovinski deficit i na taj način ojačati tečaj dinara. Ovo jest najteži način, ali i način koji će nam jedini omogućiti izlazak iz duboke krize.  

HR: Kako vidite daljnju egzistenciju pripadnika naše nacionalne zajednice u Srbiji i što biste im poručili na početku 2013. godine?

Raduje me što i nova vlast kategorički tvrdi kako ostaje na putu prema europskoj zajednici. Samim tim usvajamo i vrijednosti koje Europa gaji i nadam se da ćemo kroz sve te vrijednosti poboljšati, kako naš životni standard, tako i prava svakoga pojedinca, pa i svih nacionalnih zajednica koje žive u Srbiji. Moja poruka je i bila i ostala – idemo dalje u EU!