Arhiv tekstova

»Tko je njih birao? Jesu li ih birali iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ili oni trebaju biti u funkciji naših građana?« 

Ovim riječima, koje se prije svega odnose na premijera Ivicu Dačića i ministra financija i gospodarstva Mlađana Dinkića, obratio se u utorak novinarima predsjedavajući Upravnog odbora Asocijacije poljoprivrednika Miroslav Kiš. Povod je, naravno, najavljena prodaja i izdavanje u koncesiju državnog zemljišta kompaniji »Al Dahra« iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. 

 

Prodaja zemljišta strancima

 

Ističući kako je riječ o protuzakonitom činu Kiš je postavio pitanje zbog čega vrh Vlade to isto zemljište nije najprije ponudilo poljoprivrednicima da do njega dođu putem javnog nadmetanja, jer je potražnja za zemljištem ionako izuzetno velika. Koliko je u pravu najbolje govore same činjenice. Naime, dogovorom o dugoročnom najmu (na 30 godina) predviđeno je da »Al Dahra«  za oko 3.000 hektara plaća 250 eura po hektaru, a, podsjetimo, 13. prosinca prošle godine u Subotici je za izdavanje u najam na jednu godinu (!) postignuta cijena od 75.000 dinara, dok su poljoprivrednici za istu površinu u Zmajevu nedavno dali i 94.000!

Zacijelo je Kiš u pravu i kada tvrdi da prodaja i(li) koncesija državnog poljoprivrednog zemljišta nije u funkciji toliko, i od same države, propagiranog ruralnog razvitka. Predsjedavajući Upravnog odbora Asocijacije ističe kako će stranci u obradu zemlje sredstva uložiti u najmoderniju tehnologiju, a ne u »plug i motiku«, odnosno u zapošljavanje domaće radne snage. To isto, na internetskoj stranici »Agrarije«, tvrdi i bivši ministar poljoprivrede Goran Živkov riječima kako će u selima, gdje se nalazi zemlja na prodaju, namjesto 50 do 100 obitelji koje će živjeti od obrade od 20 do 100 hektara zemlje, »sada postojati jedan vlasnik, jedan inženjer, pet traktorista, tri čuvara i dva skladištara«. Mnogo ozbiljnijim tonom Živkov u istom tekstu kaže kako se dogovor između jedne države i strane kompanije suštinski želi izjednačiti s međudržavnim. Podsjećajući da po sadašnjem zakonu prodaja zemljišta strancima nije dopuštena, on ovu namjeru države naziva pravnim nasiljem za koje će, oni koji su napravili sporazum s »Al Dahrom«, jednog dana odgovarati, »makar pred moralnim i političkim sudom«.

 

Naši i oni drugi

 

U prilog odlučnim »NE!« ovoj namjeri državnog vrha ide i raniji zahtjev Asocijacije poljoprivrednika (koja okuplja preko 50 udruga iz cijele države) da se strancima odgodi mogućnost kupovine domaćeg zemljišta 15 godina nakon ulaska Srbije u Europsku Uniju. Međutim, s obzirom na to da se u Srbiji ovih dana naveliko gata o datumu početka pregovora o pristupanju Srbije u istu zajednicu, teško je povjerovati da se za nekih tridesetak godina na planu kupovine, odnosno prodaje zemljišta ništa neće promijeniti. Primjerice, iako i to sporo ide, stvari će sigurno promijeniti početak primjene Zakona o restituciji kada će zemljište ponovno dobiti svoje stvarne vlasnike koji će sigurno imati neku ideju što će s njivama koje su davno obrađivali njihovi preci. Zapravo, na namjeru države da za 100 milijuna proda 9.000 hektara s osam kombinata, uključujući i njihovu imovinu, možda se može gledati upravo s tog stajališta. Teško je, naime, povjerovati da bi Dinkić isti aranžman sklapao da je riječ o njegovoj zemlji. Međutim, kako se i u PKB-u, Starčevu ili Dolovu, primjerice, bliži dan kada će netko s papirima za zemlju reći »ovo je moje!« šeičko-čivijaški sporazum čini se kao najlakši način da se na račun trećega do 31. ožujka – kada je predviđeno zaključivanje dogovora – ućari još ponešto.

Međutim, stavimo li malo milu nam odomaćenu ksenofobiju na stranu otvorit će se i još poneko zanimljivo pitanje. Primjerice, zbog čega udruge poljoprivrednika i dio javnosti općenito nisu s tolikom žestinom reagirali na iste pojave i kada je riječ o ranijim kupovinama poljoprivrednih dobara u ničijem vlasništvu? Zbog čega se, recimo, »Al Dahri« sudi i prije nego što joj je omogućeno da dokaže kako će stvarno uložiti 100 milijuna eura u sustav za natapanje, agrotehnički razvoj i obrt kapitala, a ne sudi se, recimo, Živojinu Đorđeviću koji je, osim što je dokazao da mu ne ide niti kada je riječ o »Podrumu Palić« ili »Medoproduktu«, usput oštetio i državu i ojadio na desetke subotičkih obitelji, otpuštajući uposlene ili ih mjesecima i godinama držao u uvjetima gorim i od najranijih početaka kapitalizma? Odgovor je vjerojatno jednostavan i toliko puta ponavljan: »Nek je lopov. Al je makar naš«.