Arhiv tekstova

Jamačno jedan od najpopularnijih prosvjetnih djelatnika u Gimnaziji »Svetozar Marković«, profesor zemljopisa Zoran Nagel nije samo vješt pedagog, nego i majstor kulinarstva, kojim se bavi još od rane mladosti.

»Rođen sam u Vajskoj, ali smo se potom preselili u Novi Sad, gdje sam završio studij zemljopisa i kako nisam mogao dobiti posao, stigao sam u Suboticu i prije dvadeset i tri godine zaposlio se u gimnaziji u kojoj i danas predajem.« 

 

KUHARSKA VJEŠTINA

 

Mnogi kažu kako su muškarci bolji kuhari od žena, ali ih se malo »hvata« za kuhaču. Već zarana, naučivši osnovne kuhinjske »tajne«, profesor Nagel je počeo spravljati raznovrsna ukusna jela, na veliko zadovoljstvo svih koji su bili u prilici kušati ih.

»Svoje prvo skuhano jelo zgotovio sam zbilja jako davno, a kako su moji roditelji bili poslom jako zauzeti, samostalna priprema obroka se pokazala vrlo praktičnom i djelotvornom. Uz mater, kulinarske tajne sam saznavao i od obiju mojih baka, i postupno ih prilagođavao mom ukusu i kuharskoj vještini, te je s vremenom sve preraslo u rutinu i danas znam skuhati sve što poželim. Naravno, ukoliko imam sve potrebne sastojke i dovoljno slobodnog vremena, što uz mnogo školskih obveza, suprugu  i dvoje manje djece i nije baš tako jednostavno.

Zbog toga se supruga Teodora, koja je također profesorica, i ja ovisno  vremenu i obvezama naizmjenično smjenjujemo za štednjakom, a sve zarad konačnog cilja da naši sinovi Oliver i Adam Martin svakoga dana imaju svjež, kuhani obrok. I želio bih naglasiti, zdrav obrok, jer se u našoj kući maksimalno izbjegava fast food, te nastojimo i djecu odgajati u maniri zdrave prehrane«, naglašava Zoran Nagel i nastavlja:

 

KULINARSKA LEPEZA

 

»Odmah sam naučio spravljati nekoliko tzv. ‘klasičnih’ jela počevši od juha i čorbi, paprikaša, gulaša, raznih  povrtnih variva koja idu uz pečenja i nije bilo problema oko cjelokupne ‘kompozicije’ glavnog dnevnog obroka. Potom sam vremenom, jer zbilja volim kuhati i ukoliko imam dovoljno vremena to mi ne pada teško, počeo usavršavati pojedina jela koja su danas odmah prepoznatljiva po mom kulinarskom žigu. Tajna dobre kuhinje se ogleda i u ljubavi prema hrani onoga tko jelo sprema, a ja sam uvijek volio dobro jesti. Povrh svega sve je to uvijek bilo zasnovano na dobroj volji i bez ikakve prisile, pa je i to dodatno utjecalo na razvoj moje kulinarske vještine i širine lepeze jela koja znam pripremiti. Ta moja ‘dobra volja’ rezultirala je time da se moji danas često oslanjaju na činjenicu kako ću ja to, na koncu, skuhati.  To nije nikada problem ukoliko, ponavljam, imam dovoljno vremena. Jer za dobra i kvalitetna jela uvijek treba dosta vremena.

 

PODUNAVLJE I BAČKA

 

Trag odrastanja uz Dunav (Vajska i Novi Sad) ostao je sačuvan  i na sjeveru Bačke, u ravnici gdje se meso »više cijeni od ribe«.

»Kada god imam prilike volim spremati ribu, bilo u komadu ili u fišu, no  u ovim krajevima Bačke meso ipak dominira, pa je i mnogo češće na jelovniku, iako je riba zdrava i trebalo bi je češće jesti. Eto, za nama je vrijeme bladansko, pa je u duhu tradicije bilo i ribe na trpezi, ali i pečene purice s mlincima i na kiselom zelju, uz juhu od morke i još mnogo drugoga i finoga, dok je supruga pravila kolače koji su njezin neprikosnoveni fah.

Što se tiče kombiniranja okusa različitih podneblja u kojima sam tijekom svog dosadašnjeg života prebivao, moram kazati kako je moj rodni kraj zbog izmiješanosti stanovništva obilovao raznim utjecajima različitih gastronomskih kultura (šokačka, švapska, slovačka kuhinja), dok je Subotica, grad u kojem već jako dugo živim, mjesto u kojem ponajviše dominira utjecaj susjedne Mađarske, koji se osjeća u jačoj začinjenosti ovdašnjih tradicionalnih jela. Ali, povezujući svoju struku s kulinarskim hobijem, u tome je ono pravo zemljopisno bogatstvo ovih naših vojvođanskih krajeva. A hrana je oduvijek spajala ljude i mjesta«, zaključio je na koncu profesor zemljopisa i odličan kuhar Zoran Nagel.