Arhiv tekstova

Kazališna predstava osječkog HNK-a »Unterstadt« autorice Ivane Šojat-Kuči u režiji Zlatka Svibena, dobila je protekle godine nagradu hrvatskog glumišta i novouspostavljenu nagradu publike koja je imala prigodu glasovati putem portala teatar.hr, jedinog relevantnog i priznatog elektroničkog medija na polju hrvatske teatrologije. Zbog čega je teatarska priča o osječkim Nijemcima pobrala toliko uspjeha i na koji je način romaneskno štivo adaptirano i priređeno za kazališnu scenu, pokušali smo saznati u razgovoru s ponajboljim hrvatskim kazališnim redateljem u protekloj 2012. godini, Zlatkom Svibenom.

Pokazalo se kako publika voli teme koje se bave otkrivanjem potiskivanih međunacionalnih odnosa u svojim sredinama, ovoga puta su to bili Nijemci i Osijek, a svojevremeno sam to imao slučaj s Talijanima i Rijekom. Potka obiju kazališnih uspješnica bili su romani »Vježbanje života« Nedjeljka Fabrija i sada »Unterstadt« Ivane Šojat-Kuči.

 

Postavka romana na scenu

 

Na naše pitanje u kojoj je mjeri teško postaviti roman u okvire dramskog igranja i je li bilo određenih teškoća u prilagođavanju teksta za scensko izvođenje, redatelj Sviben odgovara:

»Roman prije svega ima narativnu strukturu i zbog toga je mnogo bliži filmu, dok je drama nešto posve drugo. Što se tiče samog rada na Unterstadtu, isprva sam dobio jednu dramatizaciju koju je uradila Nives Mladinić-Barešić i na osnovi te dramatizacije koja je jednostavno slijedila roman, dodatno sam uradio svoje viđenje i prilagodio tekst za scensko izvođenje i mislim kako smo, na koncu, ipak uspjeli nešto napraviti. No, moram istaknuti kako ovaj tekst nema pravu dramsku strukturu, ali nije prema tome niti išlo. Jednostavno smo za potrebe cjelokupne postavke cijelu priču prilagođavali, dodavali određene nužne stvari, igrali se...«, pojasnio je redatelj Zlatko Sviben. 

Znakovito je da suvremena tehnika omogućava kompiliranje drugih medija u zajedničkoj kombinaciji živog igranog teksta i ranije snimljenih filmskih i video uradaka. Kako vi osobno doživljavate ovu kombinaciju?

»Osobno mislim kako kazalište nije medij, iako svi na to već polagano idu i to je dobro, jer je kazalište umjetnost. A što se tiče korištenja navedenih suvremenih tehničkih pomagala, ista je stvar i prilikom postavke scenografije ili služenja određenim zvučnim efektima, sve je to u funkciji cjelokupnog scenskog dojma koji bi, ponavljam, ipak trebao na prvom mjestu biti umjetnički. Što se tiče same tehnologije koju sve više koristimo, to može samo biti dobro za kazalište i u velikoj mjeri olakšava određene stvari prilikom postavke određenog dramskog teksta.«

 

Suvremenost teatra

 

Živimo u drugoj dekadi 21. stoljeća i poput mnogo toga drugoga i kazalište je doživjelo određene promjene. Slaže li se redatelj Zlatko Sviben s tom konstatacijom i utječe li suvremena tehnologija na njegov današnji rad ?

»Konkretno govoreći u mom slučaju, ne pretjerano. Kada sam započinjao svoju teatarsku karijeru rasvjeta se, primjerice, radila na staromodan način potezanja brojnih konopa, potom su došla računala i kartice, sve do današnje suvremene digitalizirane tehnike, ali sve je to u suštini za potrebe scenskog prikaza ostalo u istoj funkciji, samo što se radi mnogo brže. I sve se pogreške brzo ispravljaju i korigiraju na licu mjesta, što u velikoj mjeri ubrzava cijeli posao, dajući znatno veće mogućnosti u vizualno-akustičnom smislu. S druge strane, sama gluma je u velikoj mjeri ostala u istim okvirima, iako se i na tom polju događaju određene promjene u duhu s novim vremenom.« 

Ipak, sve je češći slučaj kako se duljina kazališnih predstava tempira određenim vremenskim limitom, sve u podilaženju zahtjevima suvremenog životnog tempa?

»Floskula kako predstava ne smije trajati više od sat i pol vremena, zbog suvremenog mentaliteta publike koja nema previše strpljenja, jednostavno ne stoji. Ljudi koji istinski vole kazalište jednostavno uživaju u svim segmentima odlaska u teatar, koji podrazumijevaju i šetnju kroz zgradu kazališta, odlaganje odjeće u garderobu, stanku između činova i sve ono drugo što čini sastavne dijelove cjelokupnog kazališnog doživljaja. Strpljenja se ima dovoljno, samo treba voljeti teatar. Pa nekada su, prije stotinu godina, kazališne predstave u osječkom HNK-u počinjale u pola devet navečer i trajale sve do pola noći, a danas naše predstave počinju već u šest sati. Prava kazališna publika uvijek je spremna prilagoditi svoje slobodno vrijeme i strpljenje dramskoj umjetnosti zbog koje, na koncu, i dolazi u teatar. Aktualna sadašnjost ne bi trebala imati ništa s time«, zaključio je na kraju najbolji hrvatski redatelj u 2012. godini Zlatko Sviben.