Arhiv tekstova

Kad ovaj broj »Hrvatske riječi« budete čitali najvjerojatnije će biti održana prva sjednica Komisije za izradu nacrta Osnovnog zakona AP Vojvodine. Tako barem predviđa jedan od njenih članova, visoki dužnosnik Lige socijaldemokrata Vojvodine i potpredsjednik PIV-a, Aleksandar Kravić. Pred komisijom je veoma kratko razdoblje za usuglašavanje stavova prednacrta ovog akta koji ističe 14. ožujka, jer bi se tada pred Skupštinom Vojvodine morao naći jedinstveni tekst nacrta Osnovnog zakona.

Ne treba biti politički pretjerano pronicav pa da se između redova pročita da je na djelu traženje političkih kompromisa između dvije osnovne snage u vojvođanskom parlamentu: Demokratske stranke i Lige socijaldemokrata Vojvodine. Među-tim, malo je teže dokučiti koji argumenti u kuloarskom ping-pongu ovih stranaka imaju odlučujucu moć. Čini se da argumenti nisu nužno ustavno-pravne prirode. U igri su dakle, može se pretpostaviti, bilateralni dogovori između stranaka, točnije, njihovih prvaka. Ono što se od samog početka parlamentarne igre za Osnovni zakon moglo prigovoriti kreatorima akcije je ulazak u igru bez kompaktne momčadi. Naime, vojvo-đanske autonomističke stranke nikad nisu bile razjedinjenije i posvađanije, njihovi lideri ne govore i ne gledaju se a kamoli da kroje zajedničku strategiju. Cinici bi rekli da je puna autonomna vlast na domaku kad vlada takva netrpeljivost među potencijalnim vršiocima vlasti i prvacima autonomije.

Nedavna izjava srpskog premijera Zorana Đindića da nije siguran da vojvođansko pitanje uopće postoji, jer su vojvođanske stranke potpuno razjedinjene oko njegove formulacije, svjedoči samo u prilog gore navedenoj tvrdnji ali njen ton može ukazati da ni premijer nije nimalo nedužan u ovoj igri. Naime, svaka od vojvođanskih stranaka može proigrati svoj vlastiti interes kroz pitanje vojvođanske autonomije, to joj omogućava bilateralno-kuloarski karakter dogovora. Zašto borba za vojvođanski konstitutivni akt nije povedena frontalno, parlamentarno i bez hipoteke međusobnih sukoba nije teško odgovoriti, a tko je za to najkrivlji ne bi bilo uputno licitirati.

S druge strane, sasvim je jasno da je ostatku DOS-a ostao jedinstven stav jedino u negiranju vojvođanske konstitutivnosti. Naime, konačnim upokojava-njem Jugoslavije na način kako se upravo odigrao, upokojena je i politička ideja Vojvodine kao konstitutivnog dijela te bivše državne zajednice. Vojvodina je jedina faktički ostala bez svog političkog miraza koji je nekad unijela u Jugoslaviju. Stoga je Aleksandar Kravić u pravu kad u izjavi za novosadski »Dnevnik« tvrdi: »Osnovni problem u procesu ustavnih promena je što se Miloševićev ustav, protiv kojeg smo se svi zajednički borili, odjednom postavlja kao polazna osnova za razgovore sa Beogradom o statusu Vojvodine.«

Naravno, ostaje pitanje koje se može uputiti svima, a ne samo Kraviću i Ligi socijaldemokrata Vojvodine: zašto ništa nije učinjeno da se vojvođansko pitanje na saveznoj razini kroz rasprave o novoj državnoj zajednici izvuče ispod čekića miloševićevskog ustava. Stvari djeluju kao neprincipijelne pogodbe. A što je pogođeno i koliko, to ćemo uskoro saznati. 

Ono što najviše žulja politički Beograd je navodni separatizam Vojvođana koji se, tobože, može provući kroz Osnovni zakon ili neku drugu ustavno-pravnu materiju. Ali što, recimo, stvarno brine DS i njenog lidera bolje možemo iščitati iz njihovog prijedloga ustavnog rješenja za Republiku Srbiju. Tu regija i autonomija ima koliko hoćeš, ali se na mala vrata uvodi mehanizam zaštite jedinstva Republike, odnosno zadržava se model pokrajinskog ili regionalnog načelništva koji štiti interese Republike. Nije nužno, ali je veoma moguće, da tvrdi centralizam zamijeni meki koji ce se skriti u šumi paragrafa, stavova i načelništava.