Arhiv tekstova

Politički analitičar, profesor Sveučilišta u Novom Sadu i dopisni član Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti prof. dr. Jovan Komšić bavi se, među ostalim, istraživanjima političkih sustava, postkomunističkih tranzicija, decentralizacija i autonomije, regionalizacija u Europi.

HR: Pokret »Naši« zatražio je od nadležnih tijela zabranu rada pojedinih medija, a prije toga i nekih nevladinih organizacija zbog, kako su naveli, »opravdane sumnje da su financirani prljavim novcem albanske i hrvatske mafije«. Vidite li u toj nacionalističkoj retorici posljedice nezadovoljstva haškim presudama, ili vraćanje na scenu politike devedesetih godina, kako to ocjenjuju neki analitičari?

Na žalost, mislim kako je riječ i o jednoj i o drugoj komponenti. Presuda Haškog tribunala je, na žalost, umanjila kapacitete proeuropskog civilnog sektora orijentiranog prema borbi za ljudska prava i slobode, samom činjenicom da odluka Haškog tribunala nije sankcionirala ni zapovjednu ni pojedinačnu odgovornost ljudi, bez obzira na karakter optužnice. Činjenica je da su i jedna i druga odluka, koje se odnose na odgovornost za ’95. i izgon Srba iz Krajine, te također oslobađajuća presuda Haradinaju, omogućile novu mobilizaciju ekstremne desnice i otvorile mogućnosti da se ona čuje i šire i gromoglasnije na javnoj sceni Srbije. I ono što je najlošija posljedica – i tu vidim taj gorak okus u ustima ljudi koji su računali s mogućnošću kakvog-takvog nepristranog utvrđivanja odgovornosti za zločine na prostorima bivše Jugoslavije i osjećaj da je pravda nepristrana, da vladaju principi i pravo, a ne političke instrumentalizacije. Na žalost, ove dvije presude su izazvale opravdano nezadovoljstvo, mlade ljude i studentsku mladež su ponovno vratile u sferu stereotipa i predrasuda koja je bila dominantna 90-ih godina.

Kad je riječ o stajalištu »Naših«, to nije ništa novo. To je ta proizvodnja neprijatelja kao matrica ekstremnog nacionalizma koja je bila gorivo ratno-nacionalističke tranzicije i projekta za koji se u Srbiji činilo da je poražen. Ako hoće biti moderna država i država vladavine prava, ako hoće biti europska država, pa i ako neće biti europska država ali hoće biti moderna pravna država, država Srbija ne smije dopustiti da takve ideje u medijima i u javnosti, a kamoli u odnosu države prema organizacijama koje su prozivane od medija do nevladinih organizacija – da te ideje iz ’90-ih, iz one nacionalističke ekstremne euforije sumraka svih vrijednosti, dobiju ponovno neku vrstu prava građanstva i moćne potpore. To je onda ćorsokak, slijepa ulica i mrak.

HR: Čini se kako je reakcija države izostala, osobito ako imamo u vidu odluku Ustavnog suda kojom je odbijen prijedlog o zabrani rada udrugama »1389« i »Naši«?

Odluka Ustavnog suda je zanimljiva. Ugledni pravnici kažu kako je obrazloženje same odluke pravnički korektno dano, jer je Ustavni sud upozorio da kod zabrane organizacija tog tipa prethodno moraju reagirati ostala tijela države i pravnog sustava. Odluka Ustavnog suda, kako sam ja razumio, samo upućuje na tijela izvršne vlasti – na tužiteljstvo, na ostale segmente društva Srbije uključujući političke stanke, civilno društvo – koji trebaju prethodno reagirati jer je odluka o zabrani posljednja obrana demokracije i pravne države. S tog stajališta se ne može kategorički reći kako se tom odlukom Ustavnog suda ide u susret ovim ekstremnim organizacijama. One su možda pogrešno razumjele da su izvan pravnog poretka i odgovornosti za poštovanje neotuđivih ljudskih prava i sloboda. Upravo mislim kako bi bilo vrlo značajno da se tzv. narodnjačke stranke ili stranke nacionalnog predznaka, ako hoće dokazati i potvrditi svoju dosadašnju demokratsku opredijeljenost, moraju distancirati u odnosu na ovakve inicijative i zahtjeve političkih i parapolitičkih organizacija. A najmanje bi bilo politički, demokratski, pa i sa stajališta nacionalnog interesa, produktivno davati do znanja takvim organizacijama da su poželjni koalicijski partneri.

HR: Ocijenili ste kako je u Srbiji na djelu rascjep između građanskog modernističkog i europskog koncepta, na jednoj strani, i nacionalističkog koncepta države XIX. stoljeća. Ipak, aktualnoj vlasti ne manjka demokratske i proeuropske retorike?

Mi smo društvo puno ožiljaka, bolne ekonomsko-socijalne tranzicije s većinom tranzicijskih gubitnika, frustriranim ljudima koji traže odgovore, a koje nemaju, o uzrocima njihove nevolje. Jedna smo od najsiromašnijih država Europe, podaci kažu nešto iznad Albanije. U tom kontekstu, povijest to pokazuje, uvijek se lakše nude prividno jednostavni ali vrlo opasni, zapaljivi odgovori podjele na nas koji nismo krivi i na one druge koji su krivi, koji nose odgovornost za našu zlu sudbinu. Nije lako demokraciju obraniti u situaciji bijede i siromaštva, s afričkim standardom nema stabilne demokracije. Demokratske institucije u Srbiji su suočene s ekstremno kompleksnim zadatkom upravljanja takvim socijalno-ekonomskim nevoljama i takvim različitostima i rascjepima. I u najstabilnoj demokratskoj državi teško je upravljati različitostima i harmonizirati ih. Pogledajte, recimo, stanje danas u Sloveniji uzrokovano najavama ekonomske krize, pogledajte situaciju u Španjolskoj ili u Grčkoj. U Srbiji je stvar još na kvadrat složenija i bilo bi iluzorno očekivati da nekim magičnim štapićem demokratsko natjecanje političkih aktera potisne onaj segment plemenskih, nacionalističkih, populističkih interpretacija suvremenog problema pojedinaca i skupina. 

I tu su sad pred delikatnim zadatkom političke elite, njihova sposobnost razumijevanja  da znaju kako se niti njima ne isplati paljenje novih požara strasti, da se niti njima ne isplati nacionalistička isključivost, histerija i novi konflikti unutar građanskog i državnog polja, nego da jednostavno shvate kako je u njihovom dugoročnom političkom interesu da se moraju državnički hvatati nepopularnih problema politike koja mora misliti ozbiljnije, dugoročnije, odgovornije u odnosu na promjenjiva nezadovoljstva tranzicijskih gubnika kojih danas ima sve više. U tom kontekstu mogu zapaziti kako se možda nagovještavaju i neki znaci pozitivnog učenja mlađih kadrova naše vladajuće političke elite. Izjava kako ne želi da naša djeca budu najgladnija djeca u Europi izjava je jednog odgovornog političara koji, u polemici oko rješavanja vrlo kompleksnog kosovskog problema, traga za solucijom koja nas neće izmjestiti iz puta prema ekonomski prosperitetnijem dijelu Europe, uz sve probleme koje Europa ima, i da nas neće ponovno vratiti ne u devedesete, nego u predmoderno stanje. 

Dakle, i dalje će ta racionalna, modernistička, proeuropska komponenta u Srbiji imati zadatak svakodnevno se u političko-ideološkom smislu hvatati u koštac s tradicionalističkim naslijeđem, ali ne sa stajališta zabrane i osude tradicionalizma nego sa stajališta transformacije tradicionalističkog obrasca u modernistički. Ali to ne može alkemijskim putem, bez rješavanja ekonomskih problema, bez javnog političkog priznanja da ekonomske probleme ne možemo rješavati bez Europske Unije, a da bismo se približili EU moramo drugačije definirati i pitanja koja su bila osjenčana mitovima i stereotipima naslijeđenim iz devedesetih godina. 

HR: Može li se od aktualne vlasti očekivati da će oporaviti institucije i da će građani pravdu tražiti na sudu, zaštitu od policije a posao na burzi? 

Država mora biti autoritativna u onoj sferi u kojoj građani očekuju da ona bude zaštitnik njihovih neotuđivih ljudskih prava i sloboda. Dakle, pravo na život, slobodu, imovinu, pravo na mišljenje, organiziranje, na kritiku, na individulanu slobodu – to država mora garantirati svakom građaninu Srbije bez obzira na njegovo identitetsko određenje. Moramo pokazati kako smo naučili lekciju koju su moderne nacije zapadne Europe naučile 1789. s Deklaracijom o ljudskim pravima i slobodama, kad je rečeno kako se svi rađaju jednaki u pravima. I to moramo mnogo konkretnije, uvjerljivije i iscrpnije kroz naše obrazovne programe, od osnovne do srednje škole i fakulteta, imati u zadatku da obrazujemo naše mlade generacije za građane. Država mora reagirati kao jamstvo sigurnosti građana i kao servis zaštite suvremenih, civilizacijski stečenih prava i sloboda, ako hoće biti država. U protivnom to će biti poludržava, to će biti privatizirana država,  država koja štiti interese klanova, klika, plemenskih i drugih paradržavnih struktura. 

HR: Kako ocjenjuje aktualni odnos između Novog Sada i Beograda? 

Na sreću, konflikti ne eskaliraju. Na žalost, političke vlasti u Beogradu još ne pokazuju učinkovitu potvrdu javno afirmiranih ideja suradnje. Bez obzira na trenutak koji radi više u prilog etnocentristima sa zastrašivanjem građana od umanjivanja državnog, nacionalnog tkiva – otkidaju nam Kosovo, sutra će otkidati Vojvodinu, prekosutra Šumadiju – aktualni nositelji državne republičke vlasti moraju pokazati, ako hoće Srbiju kao europsku državu, da razumiju prvu lekciju demokracije, a to je sposobnost za suradnju. 

Ako smo dobili poruku s autoritativnog mjesta predsjednika Republike Srbije, prilikom njegova nedavnog posjeta Novom Sadu, da se ustavna pozicija Vojvodine neće mijenjati, onda se u tom kontekstu šalje izravna ili neizravna poruka pokretima za ukidanje autonomije Vojvodine da to ključni demokratski izabrani autoriteti Srbije neće dopustiti. Ali se to na praktičnom planu, kad je riječ o izvršnoj vlasti, prije svega o Vladi Srbije, mora mnogo više pokazati kroz suradnju resornih ministarstava na rješavanju pitanja u području obrazovanja, službene uporabe jezika, koordinacije s nacionalnim vijećima manjina, povezivanja institucija i iskustava lokalne samouprave, rješavanju niza otvorenih pitanja kako bi se nadležnosti Republike mogle prenijeti u nadležnost Pokrajine, jer APV će omogućiti da sva otvorena pitanja prije dođu na dnevni red javnih vlasti i istodobno budu rješavana sa stajališta interesa građana koji će onda imati osjećaj da je Pokrajina stvarni i efektivni servis njihovih interesa. To bi trebao biti pravi interes Republike Srbije. Dakle, s tog stajališta možemo izvesti zaključak – u mjeri tempa i sadržaja približavanja Srbije EU rast će interes Srbije za učinkovitim unapređenjem autonomnih nadležnosti pokrajine Vojvodine. U mjeri distance i kolebanja ili eventulanog odustajanja Srbije od europskih integracija, na scenu mogu stupiti upravo one snage koje sumanutom logikom Vojvodinu tretiraju preprekom u etničkoj i državnoj čistoti nacionalnog tkiva Srbije. Dakle, ipak mislim kako u ovom kontekstu nema osnova da budemo radikalni pesimisti, ali da bismo bili optimisti prije svega su na potezu akteri središnjih vlasti u Beogradu.