Arhiv tekstova

Bliži se datum kada je prije deset godina, 31. siječnja 2003. godine, objavljen prvi broj obnovljenog informativno-političkog tjednika »Hrvatska riječ«. O desetljeću rada ovoga tjednika razgovarali smo s prvim direktorom NIU »Hrvatska riječ«, a ujedno i prvim glavnim urednikom lista Zvonomirom Perušićem, koji je ove dužnosti obnašao do siječnja 2008., odnosno veljače 2007. godine, s novoizabranom urednicom Jasminkom Dulić, koja je po drugi put izabrana na tu dužnost u veljači 2011., te sa sadašnjim direktorom Ivanom Karanom, koji je nakon četverogodišnjeg mandata ponovno izabran u srpnju 2012. godine.

 

Formiranje redakcije

 

»Početak je bio neuobičajen, tada smo znali govoriti kako ne krećemo od nule, nego od minusa. Jer, nismo imali ništa, ni prostorije, ni opremu, ni redakciju. A nismo imali baš niti podršku iz vodstva hrvatske zajednice, zapravo bih mogao reći kako su važni čimbenici zajednice bili upadljivo suzdržani. Jedinu pravu podršku imali smo od pokrajinske administracije, koja je i bila osnivač ustanove«, prisjeća se Zvonimir Perušić.

Njegov prvi posao tada bio je formirati ekipu koja će činiti okosnicu buduće redakcije. »Nije bilo jednostavno, jer praktički nitko od novinara Hrvata, tada profesionalno angažiranih u nekim medijima, nije želio napuštati sigurno radno mjesto radi nečega za što se ne zna koliko će i hoće li uopće opstati«, kaže on.

Ustanova je počela raditi s osam zaposlenika, od kojih je bilo šestero novinara, administrativna tajnica i Zvonimir Perušić, kao direktor i urednik. 

»Vremenom su neki odlazili, drugi dolazili, ali značajno je da smo vrlo brzo, samo nekoliko tjedana nakon izlaska prvog broja, kompletan proces proizvodnje tjednika završavali unutar redakcije, uključujući i tehnički prijelom. Paralelno smo stvarali i dopisničku mrežu. Već od samog početka imali smo dopisnike u većini vojvođanskih mjesta u kojima žive Hrvati, ali i u Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Većina tih dopisnika surađuje i danas. Prvi broj na kioscima pojavio se 31. siječnja 2003. godine na 28 stranica i u tiraži od 3.000 primjeraka. List se od tada razvijao i u sadržajnom i u tehničkom pogledu. U jednom trenutku ‘Hrvatska riječ’ je izlazila i na 64 stranice. Mislim da se u ovih deset godina u hrvatskoj zajednici nije zbio niti jedan događaj, a da ga ‘Hrvatska riječ’ nije zabilježila«, navodi Perušić.

»Hrvatska riječ« je, kako ističe naš sugovornik, zamišljena da bude medij koji će izvještavati o ljudima, događajima i procesima, prije svega u hrvatskoj zajednici, na hrvatskom jeziku, jer se time na sustavan način nije bavio niti jedan medij prije toga. I taj je cilj u ovih deset godina, po njegovu mišljenju, bez sumnje ostvaren. Međutim, ostalo je otvoreno sljedeće pitanje: što je važnije – novinarska profesija ili društveni, tj. viši interes? 

»Ja tu nemam dvojbu, mislim da je novinarska profesija iznad društvenog interesa, makar i zato što su kriteriji i pravila novinarske profesije jasni, egzaktni i teorijski postavljeni, dok je društveni interes fluidan, uvijek ga propisuje onaj tko vlada resursima. Prema tome, ako novinari rade držeći se osnovnih pravila novinarske profesije, a to je da pišu pravovremeno, istinito i nepristrano, nikad neće pogriješiti, ma koliko se netko pozivao na više ciljeve. Ne izdajete novine zato da biste promovirali hrvatski jezik među Hrvatima u Srbiji, nego je to posljedica izlaženja novina. Ljudi trebaju čitati te novine, što znači da one prije svega moraju biti zanimljive i primamljive, pa tek onda dolazi do izražaja formativna uloga. Ako novine nisu zanimljive, pomalo i intrigantne, onda ih nitko neće čitati, pa će i društveni interes izostati. To je tanka linija po kojoj hodaju urednici i novinari u ‘Hrvatskoj riječi’ i zbog toga taj posao nije lak, ali može biti iznimno zabavan i ispunjavajući. Ono što mislim da ‘Hrvatskoj riječi’ danas možda nedostaje, jesu stranice otvorene za raspravu i autorske tekstove. Nema napretka i nema rješavanja problema ako se ne čuju mišljenja različitih ljudi. Ako svi misle isto, onda nešto sigurno nije u redu«, smatra prvi urednik ovoga tjednika Zvonimir Perušić. 

 

Nezaobilazni izvor informacija

 

»Kada se prije deset godina pojavio tjednik »Hrvatska riječ« u moru različitih tiskanih medija i u situaciji dominacije elektroničkih medija, to zasigurno nije ostavilo većeg traga na općem medijskom tržištu Srbije, ali je zato za Hrvate u Srbiji značilo mnogo. Značilo je mnogo, ne samo zbog toga što su sada Hrvati u Srbiji mogli ‘biti informirani’ na hrvatskom jeziku, već prije svega zbog toga što je država Srbije time priznala činjenicu da u Srbiji žive i Hrvati i time im priznala status nacionalne manjine«, kaže odgovorna urednica tjednika Jasminka Dulić i nglašava kako se od tada dosta toga promijenilo, prije svega u demografskom smislu, jer je popis pokazao drastičan demografski pad hrvatske nacionalne manjine, a promijenilo se dosta i unutar institucija hrvatske zajednice.

»Formiran je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, promijenjeni su uvjeti biranja Hrvatskog nacionalnog vijeća, promijenjeno je i vodstvo Hrvatskog nacionalnog vijeća (nekoliko puta), razvija se obrazovanje na hrvatskom jeziku, osnovane su brojne hrvatske udruge itd. I o svim tim događajima i procesima unutar i oko hrvatske zajednice pisala je ‘Hrvatska riječ’ te je time postala nezaobilazni izvor informacija za prvih deset godina konstituiranja hrvatskih institucija i udruga u novome statusu. I ne samo da je pratila događaje i ‘zapisivala’ što se događa, već smo nastojali da se čuje i glas onih čiji se glas inače ne čuje u dominantnim medijima, nastojali smo artikulirati i učiniti javnim probleme hrvatske nacionalne manjine o kojima nitko ne govori, niti piše, kao što su pitanja zaštite kulturne baštine, ikavice, pitanja obrazovanja na hrvatskom jeziku, financiranja kulturnih projekata, političkog zastupanja Hrvata u Srbiji i slično.«

Kao što je poznato, NIU »Hrvatsku riječ«, koja je izdavač istoimenoga tjednika, osnovala je Skupština AP Vojvodine  2002. a zatim je osnivačka prava prenijela na Nacionalno vijeće hrvatske nacionalne manjine (HNV) 2004. godine. Jasminka Dulić kaže kako je ova činjenica umnogome odredila i određuje i dalje status, profil i definiranje misije i ciljeva koje treba ostvarivati tjednik »Hrvatska riječ«. 

»S jedne strane unutarnje borbe za dominaciju u hrvatskoj zajednici odražavale su se i na ustanovu i  tjednik i do sada, a vjerojatno će i ubuduće ‘otežavati život’ urednicima i novinarima, osobito u pogledu ‘autocenzure’ i nastojanja da tjednik bude mjesto otvorenoga dijaloga u zajednici. Jer, na žalost, ‘Hrvatska riječ’ je u pojedinim razdobljima bila mjesto ne razmjene mišljenja, već razmjene uvreda, a danas, kada naš tjednik više nije poprište svađa u zajednici, čini se da je ponestalo i dijaloga. Upravo zato ne jednom smo pozivali sa stranica tjednika, kao što pozivamo i danas, naše čitatelje da nam se javljaju sa svojim primjedbama, prijedlozima i prilozima. Naravno, bez vrijeđanja i ostrašćenih i osobnih napada. S druge strane, činjenica da je HNV osnivač našeg medija podrazumijeva i odgovornost Vijeća za daljnju sudbinu ovoga medija, a kojega treba definirati Medijska strategija, čije donošenje očekujemo. S tim u svezi htjela bih istaknuti još jednu važnu ulogu koju ‘Hrvatska riječ’ ima u hrvatskoj zajednici, a to je, osim informativne, obrazovne, socijalizacijske, artikulacijske i drugih, integrativna funkcija, odnosno jačanje kohezije unutar hrvatske zajednice.  Da bi tu svoju ulogu ostvarila neophodna je prije svega dobra volja, a zatim i suradnja svih aktera u hrvatskoj zajednici, te spremnost na dijalog, što je do sada, kao što su to ukazali i drugi iz i izvan hrvatske zajednice, nedostajalo.« 

 

Novinari i kulturni djelatnici

 

»Tjednik ‘Hrvatska riječ’ je zrcalo manjinske zajednice. U tjedniku su predstavljena sva događanja u manjinskoj zajednici, dakle i politička i kulturna, a pisanje o tim događajima je istovremeno, osim informiranja, i stvaranje arhive. Tako svaki događaj ostaje zabilježen za kolektivno pamćenje naše manjinske zajednice. Naš list ima i obrazovnu ulogu, primjerice, pišemo i o subetničkim skupinama Hrvata, jako malo znamo o sebi, a još manje jedni o drugima. To se nije moglo naučiti u školama, a jako malo ljudi zna koliko subetničkih skupina Hrvata živi u Vojvodini«, kaže Ivan Karan i ističe kako pisanje o kulturnim vrijednostima hrvatske manjinske zajednice ima ogromnu ulogu, jer osim edukacijskog značaja ne treba zaboraviti da su se u nekim mjestima Hrvati počeli okupljati i organizirano raditi u udrugama kulture nakon upoznavanja s događanjima u hrvatskoj zajednici preko tjednika, primjerice u Odžacima.

»Dakle, u tjedniku se prije svega piše o događanjima u našoj manjinskoj zajednici i smatram da to tako treba i ostati. Manjinski listovi su ipak drugačiji od ostalih medija i to trebaju shvatiti i oni koji vrlo često prozivaju manjinske medije zbog nekih većih prava koja imaju u odnosu na druge medije. Upravo zato što naš tjednik nije ‘klasičan’ medij, naši novinari trebaju imati i ulogu kulturnih djelatnika u hrvatskoj manjinskoj zajednici i svojim pisanjem i djelovanjem doprinositi razvoju i očuvanju manjinske zajednice«, zaključuje Ivan Karan.