Arhiv tekstova

Pred nama je knjiga višestruko zanimljiva i tim samim potiče na vrlo precizno iščitavanje onoga što je autor ovim djelom želio priopćiti. Ponajprije je po sebi već značajno što je u naslovu osoba koja nam je, čini se, poznata – Ago Mamužić, a kada bismo trebali o toj osobi više reći, jedva bi se znalo nešto više od nekoliko podataka. 

Očito da se o Agi Mamu-žiću pisalo, ali nikada izdvojeno i nikada sustavno obrađeno. Po sebi je značajno što je autor na jednom mjestu u poglavlju 7. obradio Agu Mamužića u historiografiji. Iz tog poglavlja se vidi koliko je o njemu pisano, ali jedva da je igdje to obrađeno i ovako cjelovito ponuđeno. Svi ti naslovi samo potiču na daljnja istraživanja i vrednovanja lika i djela tog našeg »skrivenog velikana«. 

 

Pristup obradi teme

 

Stoga je osobito značajan pristup koji je Lazo Vojnić Hajduk usvojio da bi istaknuo dovoljno jasno i utemeljeno ulogu Age Mamužića u nacionalnom pokretu bačkih bunjevačkih Hrvata. Očekivalo bi se da će prvi dio ovoga djela biti posvećen samoj osobi Age Mamužića i njegovoj biografiji. Međutim, autor ide drugom metodologijom. Uzeo je najširi obzor pogleda na nacionalno pitanje upravo u XIX. stoljeću, kada se ono osobito javlja, i vrlo hrabro i znalački proanalizirao stanje na području cijele Austro-Ugarske Monarhije. 

Tek nakon tako mozaičke, ali vrlo opravdane metode pristupa problematici, progovara o bačkim bunjevačkim Hrvatima. To poglavlje je zasigurno najšire i polako se sužava prostor događanja na ono na što nas pisac navodi. To je Podunavlje i konačno, to je Bačka i još preciznije, to je Subotica. Ta slika je više-manje poznata, ali su vrlo zanimljive bilješke – fusnote. Kada se čita pažljivo, upućivanje na izvore odakle je pisac uzimao podatke, ponovno se nameće osjećaj da bi trebalo neke od tih fusnota pretvoriti u poglavlja, pa i u knjige. Međutim, autor je ostavio prostor za daljnja istraživanja, jer se nije zadržao na tom povijesnom razdoblju kao povijesnom, nego je više pratio povijest ideje i nastanka formiranja i zrijenja nacionalne svijesti, a ona je propraćena dokazima materijalne kulture. 

Bunjevački Hrvati i Preporod

 

Nit koja se provlači već iz trećeg poglavlja naći ćemo do kraja knjige, a to je pitanje bunjevačkih Hrvata u razdoblju Preporoda. Opet bi trebalo naglasiti odlučnost autora, što je vrlo hrabro, a potkrijepljeno činjenicama, dodirnuo sva ona granična pitanja koja tijekom povijesti s ruba prelaze u središte problema. 

Čini se da je autor hrabro dodirnuo temu i postavio jasno pitanje: što se to dogodilo u povijesti, kada su Bunjevci Hrvati i gdje su »zastali« na svom putu ispunjenja vlastitog identiteta kao neki drugi narodi iz istoga područja. Logički slijedi da se autor tek sada pozabavio osobom, idejom, naukom, političkim angažmanom Age Mamužića. To nije učinio na način da bi sustavno i analitički obrađivao političku idejnu zaostavštinu Age Mamužića, nego ga je smjestio u svojim analizama u odnosu prema suvremenicima – nositeljima Preporoda – kao što je biskup Ivan Antunović ili Lazo Mamužić.

 

Lagani stil

 

Vrijedno je analizirati metodologiju kojom se služi Vojnić Hajduk. Očito ne pretendira ovim djelom biti historičar, niti politikolog. On je jednostavno čovjek koji istražuje, promatra i zaključuje. U nekim momentima možemo primijetiti kako mu »bježi« neka uobičajena logika sređivanja materijala prema normama historiografije, što ne umanjuje vrijednost, jer je i ona u mnogome relativna, ili nekih drugih znanstvenih kanona, ali to ništa ne smeta da bi knjiga u cijelosti bila za čitatelja izazovna i da nudi odgovore koji ponekad iznenađuju. 

Stil pisanja je lagan. Ono što je svakako posve originalno u ovoj knjizi je spoj povijesnog materijala i suvremenog izričaja. Sve što je pisano – dogodilo se. Ono što je poruka se događa. Jezik kojim Lazo Vojnić Hajduk piše je posve suvremeni politički izričaj. To je svojevrsni izazov za naše vrijeme – kako prereći arhaičnost prošloga u najsuvremenije pojmove modernoga govora politikologa. Je li u tome uspio, ocijenit će sam čitatelj. 

Zaključit ću kratko. Našoj zajednici ovakva djela su neophodna. Ne jedanput smo promašili da nam o ljudima koji su označili povijest nedostaje najosnovnije poznavanje osobe kao takve, a da ne govorimo o ideji, nauku i djelu. Lazo Vojnić Hajduk je pred nas iznio kompletno novi pristup jednom takvom velikanu kao što je bio Ago Mamužić.