Arhiv tekstova

Pjesnik Jakov Kopilović (1918.–1996.) spada među plodne stvaratelje, od 1938. godine kada se oglasio u »Klasju naših ravni«, surađuje i u »Glasu«, »Subotičkoj Danici«, »Hrvatskoj riječi«, »Subotičkim novinama«, »Rukoveti«, »Reviji«, »Telegramu« i mnogim još književnim glasilima – objavio je osamnaest knjiga pjesama. Zastupljen je u više antologija i zbornika. Prevođen je na mađarski, talijanski i engleski jezik. 

Kopilović je pjesnik ravnice, grada i salaša, oranica i vinograda, bačkih pejzaža, preosjetljiv je i ranjiv. Stihovi su mu nadasve lirski, elegični i melankolični, ili su izraz trpljenja zbog grube i neskrivene socijalne i nacionalne nepravde, a ponajviše pred nezadrživim, bolno doživljenim, iščeznućem svijeta u kojem je rođen. Kopilović se javlja u vrijeme kada iz Bačke kreće cijeli jedan naraštaj darovitih pjesnika poput Ante Jakšića, Alekse Kokića, Stipana Bešlina, Ante Sekulića i dr. U svoje pjesništvo utkao je ne samo vlastita, već i stremljenja puka kojemu pripada. Prepleću se u nj brazde, tornjevi crkava i Gradske kuće, zlato klasova i znoj risara, učvršćujući samospoznajnu misao o dužijanci kojom puk u polju, u domu, u crkvi i gradu, slavi plodove vlastita rada, kruh i svjetonazor. Dočim se pjesnik prisjeća obiteljskih korijena, likova roditelja, bake, pređa i njihova tegobnog života (»U brazdi rođen«). 

Osjetljivost za jedinku

 

I premda stihom slavi težaka u polju, pjesnik Kopilović uistinu štuje svaki ljudski i smislen rad, kojemu je cilj čovjekov opstanak, na kojega je i sam upućen, od rane mladosti, poput mnogih vršnjaka iz redova gradske sirotinje. Otuda je u njegovu pjesništvu pogotovu izražena osjetljivost za socijalna pitanja, o čemu lirski subjekt ostavlja čitatelju svjedočanstvo ne samo u pojedinačnim pjesmama, već i u ciklusima, primjerice, u sonetima pod naslovom »Mladost na tramvajskim kolima« (1937.–1941.). Prerano prekinuto dječaštvo, zacijelo je, uz ljubav pema djeci i unucima, potaklo Jakova Kopilovića da kasnije brojne svoje stihove posveti izazovima odrastanja, djeci i čaroliji mladosti koja brzo mine pod teretom svakidašnjice. 

Usprkos ranog suočavanja s grubom stvarnošću, unatoč neželjenih i tegobnih životnih iskustava u međuratnom i okupacijskom razdoblju, pa i za vrijeme boravka u Zagrebu, do okončanja II. svjetskog rata, u pjesniku se nisu potrošili osjetljivost i suosjećajnost za sva pitanja jedinke, osobe, pojedinca, uz naglašenu radoznalost i neprekinuto traganje za smislom čovjekova bitka.

 

Veza sa Suboticom

 

Premda, kako sam veli, rođen u brazdi, Jakov Kopilović je izraziti urbani pjesnik. Tematski i motivski vezan uz Suboticu, bačku bunjevačku metropolu, pa ona u njegovu stihu poprima znamen osobne, vlastite postojanosti i cijelog hrvatskog naroda ovog podneblja. Doduše, on ne krije ni ushit nad neprolaznom ljepotom i čarima nizine, ali je većina njegovih stihova okrenuta suvremenicima, s kojima uza sva čuvstva, boje, mirise i okuse, dijeli i oporost sudbine gradske svakidašnjice. A poruke koje u tom razdoblju Kopilović odašilje svojim pjesništvom, ispunjene su ne samo iskustvom minulog, već i slutnjom, pa i neskrivenim strahom, da bi među ljudima i narodima moglo ponovno narasti veliko zlo što nezaustavljivo širi carstvo mržnje prema drugima i drugačijima. I stoga pita: »Tko se još voli, jer smo oholi i umorni od boli«?

S neskrivenom nakanom ukazujemo na sve nijanse pjesničkog senzibiliteta Jakova Kopilovića prema kojima se on – i u sada načinjenom izboru od preko stotinu pjesama iz svih osamnaest objavljenih pjesničkih knjiga, pod naslovom »Molitve vremena sadašnjeg« – ukazuje eminentno urbanim pjesnikom, dok se u središtu njegove pozornosti sidri rodni grad. Kopilovićeva suživljenost s periferijskim sokacima, širokim ulicama, osunčanim trgovima, parkovima i perivojima Subotice, provlači se kroz cijeli njegov opus, kao primjerice u pjesmi Ulica djetinjstva: »Ti, koja nisi daleko / od mog sna, / cvijete djetinjstva, / volim te meko«.

Na trnovitom putu traženja vlastita pjesničkog izričaja i nužnosti njegova stalnog brušenja, prisjećajući se početaka, promatrajući minulo iz očišta već iskusna čovjeka i stvaraoca, u pjesmi pod naslovom »Naše igračke«, Jakov Kopilović će zapisati: »Linijom beskraja / nestaju jutra / u nama žuta«, a u kasnijem još razdoblju ova će se čuvstva sve češće usložnjavati prema refleksiji: »Gledam ravni naše / iz putničkog vlaka, / kao da se plaše, / nestaju sred mraka«.

Unatoč svih razočaranja i poteškoća, posrnuća i objeda, kojima je i naš pjesnik ne jednom bio izložen, čini se kako vjere i nade u njemu, ipak, ne manjka, kao u pjesmi pod naslovom »Vjerujem« dok tvrdi: »Vjerujem / u sreću, u sutra, / u godine života; / vjerujem u vesela jutra / ko klupko kad se odmota«.