Arhiv tekstova

Časopis »Hrvatsku reviju« pokrenula je Matica hrvatska 1928. godine. Idejni tvorac časopisa bio je Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske (1928.-1945.). Već od pokretanja časopisa ostvareni su kontakti s hrvatskim intelektualcima iz Bačke i Srijema. Razdoblje je to u kojem su vojvođanski Hrvati bili izloženi asimilacijskim pritiscima tadašnjeg režima, ali istodobno i sve jačih veza s matičnim narodom na političkom i kulturnom polju. Matica hrvatska ima duge povijesne veze s Hrvatima u Vojvodini, još od 19. stoljeća. Primjerice, u Subotici je povjerenik Matice hrvatske 1895. godine bio Nikola Matković, urednik »Nevena«. Budući da je Srijem bio sastavni dio Trojedne kraljevine (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) kulturne veze s tamošnjim Hrvatima su ostvarene znatno ranije. Tako je Tadija Berkić, graničarski kapetan iz Mitrovice, poznat po tome što je »ilirske knjige i ideje širio«, financijski pomagao rad Matice još u vrijeme dok je ona nosila naziv »ilirska«, 1840-ih. Poznati je i dugogodišnji (1922.-1939.) tajnik Matice hrvatske, Srijemac Franjo Jelašić (Srijemski Karlovci, 1878. – Zagreb, 1944.). 

 

Zagrebački studenti

 

Znatan broj Hrvata iz Vojvodine studirao je u vrijeme pokretanja »Hrvatske revije« u Zagrebu gdje su 1927. studenti podrijetlom iz Bačke osnovali »Hrvatsko akademsko društvo Bunjevac«, dok su se oni podrijetlom iz Srijema organizirali u »Društvo Srijemaca« 1932. godine. Mlada generacija hrvatske inteligencije iz Vojvodine surađivala je uglavnom u revijama katoličke orijentacije, ali i u »Hrvatskoj reviji«. Riječ je napose o Anti Jakšiću (Bereg, 1913. – Zagreb, 1987.) koji intenzivnije surađuje u »Hrvatskoj reviji« od 1940. do 1943., Aleksi Kokiću (Subotica, 1913. – Cetinje, 1940.) i Marku Čoviću (Subotica, 1915. – São Paolo, 1983). Čović je za svoj rad »Književni lik biskupa Ivana Antunovića, preporoditelja bunjevačko-šokačkih Hrvata« (Hrvatska revija, XII. 1938., br. 7) bio nagrađen. U Subotici su u siječnju 1939. održani »Dani hrvatske knjige«, kulturna priredba koju je tijekom 1939. organizirala Matica hrvatska pod vodstvom i na inicijativu Mile Starčevića, tajnika Matice hrvatske, po svim većim gradovima s hrvatskim stanovništvom. U organizaciji su se napose istaknuli suradnici »Hrvatske revije«, Marko Čović i Aleksa Kokić. O »Danima hrvatske knjige« u Subotici i sličnim manifestacijama u Vojvodini izvještavala je javnost »Hrvatska revija«. 

 

Časopis u emigraciji

 

Urednici časopisa u razdoblju 1928. do 1945. bili su Branimir Livadić (od 1928.), Stjepan Ivšić i Branimir Livadić (od 1929.), Blaž Jurišić (1930.), Mile Starčević (1937.), Blaž Jurišić (1940.), Marko Čović (od 1941. do 1943.). Čovića je na uredničkoj dužnosti zamijenio Blaž Jurišić, njega Olinko Delorko, a 1945. za glavnog i odgovornog urednika imenovan je Tijas Mortigjija. S izlaženjem »Hrvatska revija« prestaje 1945. godine. Nakon završetka rata Marko Čović postaje najpoznatiji politički emigrant među vojvođanskim Hrvatima. Manje poznati, ali također aktivni u emigraciji i zastupljeni na stranicama »Hrvatske revije« bili su Grga Vuković (Čonoplja, 1894. – München, 1956.) i Stjepan Horvat (Srijemski Karlovci, 1895. – Buenos Aires, 1985.). 

Časopis ponovno pokreću 1951. godine u Buenos Airesu Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Od 1954. godine urednik je Vinko Nikolić koji je oko »Hrvatske revije« uspio okupiti intelektualce različitih političkih orijentacija i profila – pisce, povjesničare, esejiste i kritičare. Gotovo sve osobe koje su bile priznate u kulturnoj aktivnosti hrvatske emigracije surađivale su u »Hrvatskoj reviji«. Ubrzo je, 1954., pokrenuta i Knjižnica Hrvatske revije u kojoj je izišlo ukupno 66 naslova različita sadržaja. Marko Čović u Knjižnici Hrvatske revije objavio je knjigu »Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati«, München : Barcelona, 1975. Znatan prostor u knjizi autor je posvetio i Hrvatima u Vojvodini, napose Bačkoj.

 

O vojvođanskim 

Hrvatima

 

Od 1970-ih na stranicama »Hrvatske revije«, objavljeno je više članaka o političkoj situaciji u Vojvodini, buđenju nacionalne svijesti u pokrajini i njezino zatiranje nakon presude hrvatskim intelektualcima u Subotici, te zakašnjelim nacionalno-integracijskim procesima među bačkim Hrvatima. Poticaj za objavu dao je osobno, urednik časopisa Vinko Nikolić. Naime, u emigraciji je osnovana Zaklada »NSM« (značenje inicijala nije objašnjeno zbog zaštite identiteta osobe u »Domovini«) sa svrhom promicanja bunjevačkog »povjesničkog, književnog, glazbenog i pjesničkog stvaralaštva«. Pozivi su u više navrata objavljivani u »Hrvatskoj reviji« i »Novoj Hrvatskoj« koja je izlazila u Londonu. Marko Čović se ponovno javlja 1976. godine s člankom »Bački Bunjevci i Šokci na hrvatskoj varijanti« (Hrvatska revija, br. 26) i člankom »Nacionalizam moje generacije. Pregršt malih sjećanja na velike dane« (Hrvatska revija, jubilarni zbornik 1951.-1957.). Podrijetlom s područja Vojvodine suradnik »Hrvatske revije«, nakon odlaska u emigraciju 1982., postaje bivši direktor odjela INE, Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina 1926. – Wolfratshausen, 1983.). Međutim, ubrzo biva ubijen od agenata tajne jugoslavenske službe. U emigrantskom tisku upozoravano je na položaj Hrvata u Vojvodini, na njihovu denacionalizaciju i na nužnost njihove suradnje s ostalim manjinskim narodima.

 

Suvremeno doba

 

Nakon stjecanja neovisnosti Hrvatske, Vinko Nikolić je vratio časopis pod okrilje Matice hrvatske, te ga nastavio uređivati do smrti 1997. godine. Tijekom 1990-ih i 2000-ih u »Hrvatskoj reviji« o bačkim Hrvatima pisali su: Ante Sekulić, Robert Skenderović, Krešimir Bušić, Stevan Mačković, Tomislav Žigmanov, Mirko Grlica, Naco Zelić. O srijemskim Hrvatima pisali su Jasna Čapo i Vlatko Rukavina. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i povratka časopisa u Hrvatsku za vojvođanske Hrvate je najznačajniji, posvećen im, tematski broj iz 2005. 

Časopis je, neovisno o razdobljima njegova izlaženja i urednicima, bio naklonjen Hrvatima iz Vojvodine pa je objavljivao članke o njihovim političkim i kulturnim prilikama. Upoznavanje hrvatske javnosti s kulturnim stvaralaštvom i političkim problemima vojvođanskih Hrvata rezultiralo je povećanim zanimanjem hrvatske političke i kulturne elite za njihov položaj. Time je ostvarena i svojevrsna integracija vojvođanskih Hrvata u javni život Hrvatske.