Arhiv tekstova

Prije 24 godine završio je svoj zemaljski život Josip Benak, samouki umjetnik, bogat stvaralačkom snagom koju je stavljao na platno kistom, izražavajući svojim inspiracijama veliku ljubav prema zavičajnim krajolicima i povijesti naroda iz kojega je potekao.

Rođen je 10. ožujka 1919. u jednostavnoj obitelji u kojoj je zavolio svoj narod, njegovu prošlost i običaje. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu Bođani, potražio je vlastiti kruh u brazdama naših ritova. I pokraj teškog ratarskog posla stigao je baviti se slikarstvom, pa i pisanjem pjesama i tekstova o običajima svoga naroda, a mnoge njegove slike odišu radošću žutog klasja i zrelih njiva.

 

ZAVIČAJNA TEMATIKA

 

Slike Josipa Benaka vezane su uz zavičajne krajolike, šokačke kuće, prizore iz svakodnevnog seoskog života, sakralne sadržaje i teme iz mjesne povijesti. Izlagao je u Zagrebu, Somboru, Subotici, Kuli, Odžacima, Baču i drugim mjestima. Izradio je scenografiju za operetu »Na vrbi svirala« J. Andrića za praizvedbu u Plavni 1956. godine.

U svojoj 20. godini oženio se Katom Katić iz Vajske i s njom stvorio dva sina: Antuna i Vinka. Za vrijeme rata prognan je u logor u Mađarsku, a kasnije u Rusiju. Poslije rata vratio se u svoje Bođane, nastavio obrađivati zemlju, a u slobodno vrijeme posvećivao se kulturnom i umjetničkom radu.

Bođani su malo mjesto u jugozapadnom djelu Bačke, istočno od Bača, u kome su Hrvati oduvijek bili na značajnom mjestu. Po strani je od važnijih prometnica. Asfaltnom je cestom preko susjedne Vajske povezano s općinskim sjedištem – Bačom, a s druge s Plavnom. Od Dunava Bođani su udaljeni desetak kilometara, a na suprotnoj je obali smješten Vukovar. Ovaj je dio bačkog Podunavlja s ovim hrvatskim gradom povezan skelom i tu je sada malogranični prijelaz.

 

PRVI ZAPISI

 

Ovo je selo prvi puta spomenuto kao Boian u jednome papinskom dokumentu još u XIV. stoljeću. Pod imenom Bođan prvi je put zabilježeno 1543. Nakon oslobođenja od Turaka mjesto je zabilježeno već 1691. Nekada su u ovom selu Hrvati (Šokci) bili najbrojniji, a danas je etnička struktura bitno izmijenjena s vrlo izraženom depopulacijom.

U Bođanima je 1855. izgrađena katolička crkva posvećena sv. Iliji, a dotad su vjernici išli u crkvu u susjednu Vajsku. U blizini sela nalazi se pravoslavni manastir koji je, prema jednom zapisu, osnovan 1478. godine, a posvećen je svetoj Bogorodici (Vavedenju).

Pokraj Bođana još uvijek teče rijeka Berava u čijoj je blizini smještena poznata čarda Ranč, veoma pogodno mjesto za odmor i organiziranje slikarskih kolonija. Bođanci bi tebali biti ponosni  što su imali tihog i skromnog, ali snažnog umjetnika, čiji stvaralački opus još uvijek nije istražen, a zaborav ne bi trebao prekriti jedan život koji je zadužio Bođane i naš narod.

Ovom ćemo se prigodom sjetiti jedne rečenice koju je Josip Benak izgovorio u pozdravnom govoru na simpoziju posvećenom dr. Josipu Andriću, 30. kolovoza 1969. godine u motelu Ristovača kod Bača. Iz toga vremena potječe i ova fotografija koja nas je potaknula da napišemo nešto o ovom znamenitom, a gotovo zaboravljenom i prešućenom Hrvatu ovoga kraja:

»U zajedničkom radu i poznanstvu s doktorom Andrićem, zvanim naš ’Čika’, imao sam mnogo susreta u kojima smo se podsjećali na njegov rodni kraj na obalama Dunava, fruškogorskog podgorja, koje se proteže od Iloka, Morovića, kroz lijepu Slavoniju do Požege i do lijepog bijelog Zagreba, te nazad do bijele Subotice.