Arhiv tekstova

Božićna »grana« od sirka, sa sitnim ukrasima spravljenim od tijesta, sijala je na stolu posebnim blagdanskim ugođajem, i podsjećala da je tom svojom jednostavnošću, prirodnim bojama i prirodnim materijalima nekada na svečarski način osvjetljavala seoske sobice. Napravljena je u Tavankutu prikazujući jednu od varijanti »grana«, koje su se za Božić unosile u domove, davno, prije mnogo desetljeća i prije nego što su ih vremenom naslijedili božićni borovi. Sada je samo podsjetnik na stare božićne običaje i jedan od eksponata izložbe otvorene u četvrtak, 20. prosinca, u Suvenirnici Gradskog muzeja, pod nazivom »Anđeli i jaganjci (kakve su bile subotičke božićne jele u godinama između 1859. i 1975.)«. Autorica izložbe je etnologinja dr. Judit Raffai s brojnim suradnicima koji su pomogli u obnavljanju sjećanja na izgled nekadašnjih božićnih jela i način ukrašavanja, prije nego što su poprimile današnji izgled. Izloženi su starinski ukrasi od papira, medenjaci, uvijeni orasi, anđeli napravljeni od papira, jaganjci ... i sve je odisalo mirisom prirodnih materijala kakve su ukućani nalazili u svom okruženju, da bi maštom stvarali svoje unikatno božićno drvce.

 

Praznično svjetlucanje

 

Tako je i ova »grana«, pravljena od sirka u Tavankutu, jedna od varijanti primjenjivanih u prošlosti, prema sjećanju Tilke Balažević, a napravila ju je za izložbu zajedno sa svojom unukom Ljubicom Vuković Dulić, povjesničarkom umjetnosti u Gradskom muzeju. Na opažanje da »grana« od sirka sva svjetluca ukrašena tijestom i svojom neobičnošću privlači pozornost prisutnih, Ljubica kaže: »Kako mi baka priča, ovakva ‘grana’ je posebno svijetlila i sva blještila navečer uz svjetlo ‘lampaša’. Upravo je nekadašnja rasvjeta bila pravi ambijent i atmosfera za ‘granu’ od sirka.«

Priče kazuju da se za ukrašavanje koristilo ono što se nalazilo u kućanstvu i njegovom okruženju, a sve ostalo je bilo do mašte i kreativnosti. Za »granu« napravljenu za izložbu, isto kao nekada, ukrasi su napravljeni od tijesta (brašno i voda). Toga je bilo u kući. No, upravo mašta je stvarala različite varijante »grane«. »Nisu svake godine pravili isto. Drugi put bi ‘granu’ ukrasili krep-papirom. Vrlo maštovito, kaže Ljubica Vuković Dulić.

Jedna od varijanti koja se spominje u pričama je grana višnje opletena klasjem, što je opet pružalo ono praznično svjetlucanje odsjajem od »lampaša«.

 

Iz povijesti

 

»U literaturi koja se bavi običajima postavljanja božićne jele u Bačkoj, u nekoliko se navrata naglašava raznovrsnost okićenih grana u razdoblju prije običaja postavljanja jele ili bora. Ovo je bilo karakteristično i za sela u okolici Subotice; u seoskim obiteljima je 30-tih godina 20. stoljeća još uvijek umjesto jele bio rasprotranjen običaj kićenja božićne grane, do koje se lakše dolazilo. U Tavankutu se i danas sjećaju grane napravljene od sirka, koju bi obložili papirom i ukrasili orasima i ukrasima od tijesta i papira. Preteča tavankutskog tipa ukrasa je vjerojatno bila vrsta grane koju bi obložili tankim tijestom, a zatim grane ispekli u pećnici (banji), potom ih ukrasili i postavili na božićni stol; ovaj tip grane postavljali su subotički Bunjevci do početka 20. stoljeća, a danas je poznat samo iz stručne literature. Slične grane obložene tijestom mogu se naći i na bunjevačkom božićnom kolaču (badnjaku), gdje se ispod grane nalazi od tijesta napravljena betlehemska priča. U Bajmoku, Čantaviru i Žedniku su 30-tih godina 20. stoljeća kao božićno drvce upotrebljavali grane glediča... Uporaba božićne grane umjesto bora je do II. svjetskog rata izašla iz mode. U ratnim godinama, kada se teško dolazilo do jele, kao i u prvim desetljećima socijalizma, kada su se počele prodavati tek nakon 25. prosinca, postavljanje božićnih grana ipak nije ponovno zaživjelo. Ljudi su željeli jele, te su radije u svojim vrtovima ili u šumama posjekli grane i od njih formirali drvo, za osnovu koristeći deblju granu nekog drugog drveta ili kukuruzovinu, u koju bi ubušili rupe i u njih uglavljivali grane jele...«, bilježi dr. Judit Raffai u katalogu izložbe »Anđeli i jaganjci«.