Arhiv tekstova

Je li globalna ekonomska kriza još jedna od »regularnih« kriza kapitalizma ili je sam kapitalizam u temeljnoj krizi? Svjedočimo li kraju neoliberalizma ili je pak ovo njegov novi početak u izmijenjenoj i prilagođenoj ideološkoj formi post-neoliberalizma? Kojim se institucionalnim mjerama za »sanaciju« krize služe neoliberalne vlade i kakva je reakcija globalnog naroda na sve to? Kako na ova pitanja odgovoraju pokreti, stranke i ideologije koji pripadaju ljevici, tema su zbornika »Kriza, odgovori, ljevica« u kojemu su objavljeni tekstovi mlađe generacije istraživačica i istraživača regije, kao i tekstovi poznatih svjetskih autora. Knjiga je nastala kao jedan od rezultata istoimene ljetne škole održane prošle godine na Fruškoj gori u organizaciji zaklade Rosa Luxemburg, a njezini urednici prošloga su je tjedna predstavili u Subotici na tribini Polithea.

O uzrocima globalne ekonomske krize postoje razne interpretacije od kojih su dvije dominantne i međusobno suprotstavljene – jedna je liberalna, koja uzrok pronalazi u prevelikim socijalnim davanjima, prije svega u Americi u odnosu na kredite za stambeni prostor, a s druge strane je marksistička interpretacija koja pokušava dokazati kako je kriza uzrokovana samom strukturom neoliberalnog kapitalizma, odnosno da je upravo problem slobodno ili navodno slobodno tržište. 

 

Hoće li se kriza uopće okončati?

 

»Zanimljivo je kako se jako puno govori o globalnoj krizi, ali pitanje je koliko je taj govor adekvatan budući da znamo kako zemlje BRICS-a (Brazil, Russia, India, China, South Africa, prim. a.) nisu bile ili uopće nisu zahvaćene tom vrstom krize, a to je praktički pola svijeta. S druge strane, čini se kako je sveprisutan govor o krizi poslužio nastavljanju trenda, koji je započeo 80-ih godina, a u Europi je vidljiv u smanjenju socijalnih davanja, te je ovo bila zgodna prigoda da se još jedanputa ta vrsta davanja umanji, da se određena dosegnuta radnička prava smanje. Stoga nije jasno do kraja je li to stvarno rezultat krize ili se govor o krizi upravo koristi u te svrhe«, kaže Dušan Maljković, jedan od urednika spomenutog zbornika.

On podsjeća kako je u Srbiji također bila zanimljiva reakcija političke elite na svjetsku ekonomsku krizu, koja je najprije bila viđena kao dobra prilika za državu i gospodarstvo, a kasnije odgovor na sve ekonomske neuspjehe, odnosno opravdanje za vrlo spornu i skoro propalu tranziciju. »Dio ekonomista tvrdi kako je ovo najteža kriza do danas, da je neizvjesno koliko će ona trajati i hoće li se uopće okončati, te da  možda ulazimo u jedno novo poglavlje neoliberalizma i neke vrste permanentne krize. S jedne strane kapitalizam je uvijek u krizi, na način na koji je to Marx skicirao u Manifestu, ali se čini kako bi ovo bilo produbljivanje kriza unutar jedne stalne krize u kojoj očevidno profitira krupan financijski kapital, a raspad srednje klase, koji je započeo od 80-ih godina, i dalje se nastavlja i ona se polako pretvara u jeftinu radnu snagu«, kaže Maljković.

 

Periferizacija umjesto tranzicije

 

Lijevi impulsi javljaju se i u postjugoslavenskoj regiji i na neki način prate svjetska gibanja. U Hrvatskoj su to primjeri samoorganiziranih radnika, izravni demokratski plenum u studentskim socijalnim prosvjedima, nedavni radnički i studentski prosvjedi u Sloveniji, te usprkos iskrivljenoj medijskoj slici o tim događajima, na takvim mjestima treba tražiti naznake moguće nove lijeve politike. Autori zbornika također pokušavaju dati odgovore na pitanja kako prevesti teorijska rješenja na jezik praktične politike, kako se organizirati i pružiti otpor ne samo neoliberalnom kapitalizmu, nego kapitalizmu općenito. 

»Kao uvjet da se počne artikulirati praktična nova ljevičarska politika, moramo raščistiti s mitovima koji ovdje postoje i s tim u svezi trebali bismo prekinuti uzimati za ozbiljno taj tranzicijski govor. Može se govoriti o tranziciji, transformaciji iz socijalizma u kapitalizam, a ne iz nečeg nenormalnog u nešto normalno, kako nas pokušavaju uvjeriti. Ta tranzicijska priča ne pije vodu, jer bi ona trebala značiti da idemo k jednoj bajnoj realnosti koja nas tamo negdje čeka, ali od toga očevidno nema ništa. Situacija u kojoj živimo nije nekakav eksces na putu k tom bajnom svijetu, nego je već unaprijed pripremljeno mjesto za države koje su periferija svjetskog sustava. I to nije nikakva teorija zavjere već se vrlo jasno, egzaktno ekonomski može pokazati u kakvom je odnosu istočna Europa sa središtem Europske Unije, s euroatlantskim strukturama. To su odnosi kredita, eksploatacije, dužničkih odnosa, i da uprostimo stvari do kraja – ovi prostori služe kao izvor sirovina i relativno jeftine a relativno kvalificirane radne snage, kao jedno zahvalno tržište za izvoz gotovih proizvoda zapadnog kapitalizma i izvoz novca koji se ovdje ulijeva na sumanut način i stavlja nas u poziciju dužničkog ropstva. Bitno je naglasiti kako kada ljevica govori o tome, jer ponekada može djelovati da desnica priča sličnu priču, to ne znači da je alternativa tamo negdje na istoku, u državnom kapitalizmu navodno komunističke Kine i u ruskoj imperijalističkoj politici. Dakle, jednako gledamo na NATO pakt i na ruski imperijalizam, na US Steel i na Gasprom«, kaže Miloš Jadžić, jedan od urednika zbornika.

 

Novi lijevi impulsi

 

Sugovornici smatraju kako je s pozicija aktualne vlasti neoliberalizam prihvaćen kao dominantna ideologija, a kapitalističko tržište kao ekonomsko tržište, te se sve tomu prilagođava. Oni ističu kako je glupost smatrati SPS ljevicom, premda ova stranka pretendira na to mjesto, ali također da to nije niti Demokratska stranka, koja je punopravna članica Socijalističke internacionale.

»Svakako je ogroman dio strukture DS-a organski antiljevičarski orjentiran, i mogu oni misliti što god žele, može se Mićunović pod stare dane prisjećati svoje ljevičarske mladosti. Ali imamo ovdje i stranke Čankovu, Koraćevu, Ljajićevu, pa ako su Tony Blair ili Gerhard Schroeder ljevičari onda su to i Korać i Dačić – ja mislim da nisu i to je veliki problem koji je uništio i kompromitirao ideju ljevice«, kaže Miloš Jadžić. 

Desetljećima unazad ljevicu prate s jedne strane negativni aspekti socijalizma u istočnim državama, te s druge strane problem koji je imala zapadna ljevica time što se socijaldemokracija liberalizirala i odavno već nema ničega što bi imalo veze s ljevicom. Jadžić smatra kako su se stvari posljednjih deset godina ipak malo promijenile, te da je jasno da ljevica nije došla do kraja svoje povijesti, kako se to vjerovalo, već postoje brojni protu primjeri, od Latinske Amerike u kojoj su kakvi-takvi ljevičarski režimi došli i opstaju na vlasti uz najširu podršku većine naroda, do toga da se i u Europi ljevica posljednjih godina budi, vjerojatno i pod utjecajem aktualne krize, te osim u Grčkoj, postoje relativno značajne ljevičarske stranke u Francuskoj i Njemačkoj. On smatra kako bi se u Srbiji relativno lako mogla organizirati nova politička snaga ljevice, te da su pozitivni primjeri otpora neoliberalnom kapitalizmu autonomne radničke inicijative, te koordinacijski odbor radničkih prosvjeda koji okuplja tvorničke kolektive koji nastoje spasiti što se može od tranzicijom uništenih tvornica. »Taj pokret ima problem ne samo u tomu što se ne uspijeva povezati među sobom i  politizirati se na pravi način, već i što pokušava naći partnere u ovoj ili onoj buržoaskoj stranci na vlasti, pa će danas misliti da je Vučić bolji od Tadića, ili sutra da je Jovanović bolji od nekog drugog. Drugi problem je što ne postoji povezanost te priče s mlađim generacijama, nikako da se prepoznaju zajednički problemi, da se dođe do aktivne i konkretne uzajamne podrške između radničkog pokreta i studentskog, koji se bori u suštini za istu stvar – protiv komercijalizacije obrazovanja kao javnog dobra, što je u širem smislu isto ono za što se bore radnici u uništenim poduzećima«, kaže Jadžić. 

On napominje kako u nekim većim sindikalnim središnjicama postoje razmišljanja da sindikat ne bi trebao biti povezan ili upleten u konkretnu politiku na način podrške bilo kojoj postojećoj stranci, nego da artikulira vlastitu politiku poput sindikata od Grčke do Njemačke gdje se  podrazumijeva da on ide uz ljevičarsku političku stranku. »Također postoje mnoga druga mjesta otpora koja vide da su problemi zajednički, od radnika u kulturi i umjetnosti preko studenata do nekih dijelova feminističkog ili ekološkog pokreta. Dakle, sve bi to trebalo na neki način udružiti i povezati, naći neke zajedničke točke djelovanja kako bi se uzajamno podržavalo, jer bez toga mislim da se nećemo odmaknuti daleko od ove situacije u kojoj imamo pokušaj šurovanja radničkih incijativa s postojećim strankama koje sve pripadaju, recimo to otvoreno, buržoaskom bloku«, kazao je Jadžić.