Arhiv tekstova

Zahtjevom da se preispita turistička prometna signalizacija u Subotici, Hrvatsko nacionalno vijeće načelo je problem pred kojim su se dugo zatvarale oči, a njegovo rješavanje bit će značajan putokaz. Naime, zamjenica pokrajinskog ombudsmana Eva Vukašinović je nakon predstavke, koju je početkom rujna podnio predsjednik Izvršnog odbora HNV-a Darko Sarić Lukendić, nedavno uputila preporuke Turističkoj organizaciji Grada Subotice. Predsjednik Sarić Lukendić svojedobno je ukazao na činjenicu da su pojedine ploče s turističkim informacijama postavljene isključivo na srpskom jeziku ćiriličnim pismom te na engleskom, iako je u Subotici u službenoj uporabi, uz srpski i mađarski, i hrvatski jezik kao obvezni po Zakonu o službenoj uporabi pisma i jezika.

Turistička organizacija se izjasnila o spornim navodima dostavivši projektnu dokumentaciju i pozvala se na Pravilnik o prometnoj signalizaciji koji ne zahtijeva ispis definiran srpskim standardima. No, Institut za standardizaciju je naveo kako oni ne definiraju uporabu pisma i jezika, tako da je Pokrajinski ombudsman, pozivajući se na Ustav Republike Srbije, Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina te na Zakon o službenoj uporabi pisma i jezika, Odluku Skupštine APV o bližem uređenju pojedinih pitanja službene uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina na teritoriju APV te Statuta Grada Subotice zauzeo stav da je prigodom postavljanja turističke signalizacije nepravilno tumačen Pravilnik o prometnoj signalizaciji, dodatno ukazavši da se podzakonskim aktima ne mogu mijenjanti odredbe zakona.

»Imajuću u vidu sve naprijed iznijeto, Pokrajinski ombudsman smatra da je Turistička organizacija Grada Subotice učinila nepravilnost u radu«, navedeno je u spomenutom dopisu koji se završava odredbom da se uočena nepravilnost otkloni u roku od 15 dana te o tome obavijesti Pokrajinski ombudsman.

Dakle, Turističkoj organizaciji je proporučeno da osigura ispisivanje naziva na jezicima i pravopisu nacionalnih manjina, poslije teksta na srpskom jeziku u istom obliku i veličini slova.

 

Komentari

 

Nakon objave ove vijesti na jednom lokalnom portalu gdje se slobodno komentiraju dešavanja, zabilježeno je oko 40 komentara od kojih je tri puta više negativnih nego pozitivnih. Dakle, da se ne zavaravamo, oko tri četvrtine onih koji su osjećali za potrebno uključiti se u raspravu pridržavanje Ustava i zakona ne drži bitnim. Njih je podupro znatan broj drugih osoba svojim lajkovima. Najčešći izgovori za netrpeljivost prema legalnom i legitimnom zahtjevu HNV-a leži u »položaju Srba u Hrvatskoj«, »malobrojnosti Hrvata u Srbiji«, »pitanjem ćiriličnih natpisa na hrvatskoj obali«, »ispisom 27 naziva na 27 jezika nacija u Vojvodini«, »usporedbama s Njemačkom i Engleskom«, kritiziranjem Darka Sarića Lukendića, omalovažavanjem HNV-a i DSHV-a...

No, bilo je i komentatora koji postavljaju pitanje zašto natpisi nisu postavljeni na latinici pa problema možda ne bi ni bilo, drugi su podržali ispis, a treći postavili pitanje odgovornosti rukovodilaca Turističke organizacije...

 

Outsourcing

 

Direktorica Turističke organizacije Ivana Jovčić na samom početku kratkog razgovora za HR napomenula je da »ne mora znati zakonsku regulativu«. Bilo je teško voditi ozbiljan razgovor s direktorom jednog javnog poduzeća kojem je uvodna rečenica da smatra da statut grada koji je utemeljio tu tvtku za njega nije obvezujući. Mnogi ljudi su se na sudovima pokušavali braniti time da nisu znali da je to što rade nezakonito, ali je dosta iznenađujuće kada se takvi ’fazoni’ iz serije »Mućke« čuju iz usta jednog direktora javnog poduzeća.

No, zanimalo nas je može li se očekivati da u roku od 15 dana bude ispravljena pogreška, i odgovor je bio odrečan. Direktorica Jovčić je ukazala na to da se ploče moraju skinuti i postaviti nove, tako da se cijela procedura mora ponoviti, a samo za pribavljanje dozvola je potrebno čekati više mjeseci. Uz to, prema njenim riječima, to sve ima i svoju cijenu koja se mjeri milijunima dinara – za što sredstava nema – pa ako se uspije iz nekih drugih (gradskih) izvora isfinancirati, možda će se tome udovoljiti tijekom 2013. godine, »ne znamo kada«.

Nismo imali sreće ni sa sljedećim pitanjem, a ticalo se hrvatskog kao službenog jezika na internet stranici Turističke organizacije. Odgovor je ovaj put bio da sajt služi turistima, a ne lokalnom stanovništvu, »dosta bi to sve skupa koštalo, praktičnije je uraditi na njemačkom, norveškom jeziku, a ostalo kada se ukaže prilika, jer ni drugi to ne rade.« 

Velika neopterećenost vodeće osobe očito proizilazi iz toga što je postavljanje turističkih ploča išlo na tender, pa je možda po mišljenju direktorice odgovoran onaj tko ih je postavljao i dizajnirao. To podizvođenje radova, takozvani outsourcing, naravno ne štiti od odgovornosti. U normalnim zemljama podrazumijeva se da je obveza svatkoga a osobito direktora javnih poduzeća pridržavanje ustava te zemlje, zakona i statuta svog osnivača. Ako postoje debeli razlozi da se krivica prebaci na nekog drugog, onda se taj podizvođač tuži radi nadoknade štete. Malo naivno djeluje očekivanje da se iz gradskog proračuna financira nečija neupućenost i nepažnja, ali kod nas je sve moguće.

 

Povijest

 

Povijest je učiteljica života, a turizam bi valjda trebao podrazumijevati i prezentaciju lokalne povijesti. Ostaje nejasno kako ni ljudi u Turističkoj organizaciji, niti mnogi ljudi na internetu koji su u solidnom broju podržali kritike prema hrvatskom jeziku, nisu svjesni činjenice da je upravo zalaganjima Hrvata-Bunjevaca nakon I. svjetskog rata i vlč. Blaška Rajića ovaj tada manjinski srpski grad ušao u sastav Jugoslavije. O tome problemu govore povjesničari koji navode da su nakon ulaska oslobodilačkih srpskih trupa u Suboticu 1918. godine nakon nekoliko dana demolirani izlozi jer nisu bili na ćirilici. Zanimljivo je kako povijest nađe načina da se ponavlja na nove načine.

Baš bi me zanimalo i s kakvim povijesnim podacima raspolaže Turistička organizacija Subotice, kako predstavlja naš grad turistima, jer mi se čini da na tu prepoznatljivu subotičku multikulturalnost baš nije dan akcent, kao da su im građevine važne, a ljudi koji su ih gradili baš i nisu, pogotovo ne manifestacije. Koliko sam imao uvida preko sajta ove organizacije, ne samo da se Hrvati baš i ne spominju, već niti druge manjine, kao da preko ovog jedinstvenog kontrapunkta treba proći u neznanju, kao da je ta multietničnost neka sramota.

 

Financije

 

S obzirom na to da temu službene uporabe jezika donekle pratim, imam dojam da se u posljednje vrijeme poštovanju manjinskih prava ne odupiru toliko ogrezli nacionalisti, koliko suvremeni kvazi-menadžeri i agresivno-građanska opcija. Jer, tolerancija je skupa, iziskuje financiranje. U ovom slučaju, vjerojatno bi se bilo tko s osnovnom školom sjetio da na tim spornim pločama u slobodnom kutu doda natpise na hrvatskom i mađarskom jeziku, pa da se stvar završi s par tisuća eura troška. U gorem slučaju, valjalo bi postojeće ploče malo prilagoditi. Ali, da bi netko došao do ideje za ponovnim raspisom tendera, i ulaganjem novih 7,5 milijuna dinara, ipak je potrebno završiti neki od menadžerskih fakulteta. A to je i odličan izgovor da se ne uradi ništa i stvar gurne pod tepih.

Pogledajmo što kažu brojke: u Subotici se zabilježi oko 100.000 noćenja i s obzirom da se za skoro svako noćenje naplati boravišna pristojba od oko 100 dinara, godišnje se prikupi oko 7-8 milijuna dinara. Prateći policijske izveštaje o prelascima granice vjerujem da pokraj tih navedenih legalnih ima i još barem 10.000 noćenja »specijalnih turista« tj »ilegalnih azilanata«, ali možda je nedolično razmišljati o naplati boravišne pristojbe ovoj skupini, kao i o postavljanju ploča na paštunskom ili arapskom jeziku, kako bi se i oni lakše snalazili po gradu.

Ako novi gradski proračun iznosi 5,66 milijardi dinara, a po popisu imamo 14.151 Hrvata od ukupno 141.554 stanovnika, to znači da svi građani, pa time i Hrvati, pune proračun s oko 40.000 dinara godišnje po glavi. Očito je da nam proračun grada ne pune neki nepoznati samarićani, a to što struktura platiša sadrži i prireze tvrtkama i obrtima i dalje predmnijeva da u njima rade ili su im vlasnici i Hrvati. Po ovoj logici, Hrvati u vlastitom gradu ostvare oko milijun i pol noćenja godišnje, 15 puta više nego turisti. Možda i to daje moralno pravo na zahtjev da se zatraži ispis i na vlastitom jeziku.

Ovom banalizacijom pokušavam ilustrirati proporcije, jer se menadžerima valja obraćati jezikom brojki. Očito je da grad ima veće financijske koristi od Hrvata nego od svih turista skupa, i da oni rukovodioci koji dobivaju plaće iz naših džepova trebaju imati malo više pažnje prema zakonom i Ustavom zaštićenim pravima manjina.

Bilo bi baš zanimljivo da su tadašnje vlasti u vrijeme dolaska »buvljak turista« iz Ukrajine, Rusije i Poljske postavili natpise na tim jezicima. A možda će za 10-20 godina biti popularni posjetioci iz Kine ili Koreje. Na kraju, svi imaju izgleda dobiti table, a oni koji su grad gradili imaju šutjeti? Zato, ako HNV ovo pitanje sada ne istjera na pravi način do kraja, vidjet će se da je stvar strateški propala.

Nadam se da ovaj slobodni novinarski stil nikoga neće uvrijediti, a tema bi se mogla nastaviti recimo kada bi zavirili u tendere i proračune. S obirom da ovo pitanje izaziva pomalo neugode, u cilju prevazilaženja predlažem Turističkoj organizaciji da bih im bio spreman prevesti tekstove na hrvatski jezik besplatno, suosjećajući s njihovom teškom materijalnom situacijom.