Arhiv tekstova

Na koncu ove godine, nakon što je Hrvatsko nacionalno vijeće proslavom obilježilo 10 godina od osnutka, razgovarali smo s predsjednikom HNV-a dr. Slavenom Bačićem o postignućima i aktualnoj problematici krovnog tijela hrvatske manjinske samouprave u Srbiji, u proteklih godinu dana.

HR: Kako ocjenjujete odnos vlasti Srbije prema manjinskim vijećima i posebno, prema HNV-u?

Od uvođenja manjinskih vijeća u politički i pravni život u Republici Srbiji 2002. godine ti su odnosi varirali, ali se generalno može reći da etnocentrični beogradski politički establišment ne zanima manjinsko pitanje, ne razumije ga, niti se trudi shvatiti ga. Primjerice, prvih godina vlasti nisu čak niti osiguravale stabilan proračunski priliv sredstava za rad vijeća, niti pomagale insitucionalnu izgradnju; u sljedećim godinama vijeća su se etablirala, čak i novi Ustav Srbije garantira pravo na manjinsku samoupravu, ali je uloga vijeća često znala biti tek paradna i fasadna; čini mi se da je najznakovitije taj odnos prema vijećima oslikavala skupštinska rasprava o prijedlogu Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, kada su u gotovo praznoj skupštinskoj dvorani o ovom zakonskome prijedlogu diskutirali jedino pripadnici manjina, a gotovo svi ostali zastupnici nisu se udostojili nazočiti diskusiji. Iako je ovaj zakon značio korak naprijed u odnosu vlasti prema manjinama i njihovim predstavničkim tijelima, osobito u vrijeme kampanje za upis u posebni birački popis manjina, u njegovoj provedbi često ima otpora, koji katkada idu i do govora mržnje iz 1990-ih godina, kakav je bio jedan prošlogodišnji tv nastup bivše visoke dužnosnice Grada Subotice ili riječi kakve su se čule na jednome nedavnome skupu u subotičkoj Gradskoj kući. Na neuvažavanje zakonskih nadležnosti HNV je u zadnje dvije i pol godine uvijek reagirao, podsjećam na slučaj kada je proljetos bivši pokrajinski tajnik za kulturu i javno informiranje raspodijelio sredstva za manjinske projekte, bez da je uopće i tražio prijedlog vijeća, pa je na predstavku HNV-a pokrajinski ombudsman donio preporuku, koju je novi pokrajinski tajnik u cijelosti uvažio. Ili slučaj rapodjele sredstava za hrvatske udruge i projekte iz subotičkog proračuna 2010. godine, o čemu je svojedobno i pisao vaš tjednik. Kada je pak riječ o odnosu vlasti prema samome HNV-u, od većine političkih subjekata imamo politički respekt, pa i priznanje, premda nekada ti odnosi znaju biti ignorantski, a katkada i po principu dvostrukih aršina, na štetu HNV-a.

HR: Surađuju li u dovoljnoj mjeri manjinska nacionalna vijeća u Srbiji i što mislite o radu tijela Koordinacije nacionalnih vijeća nacionalnih manjina?

Jedna od značajki manjinskog političkog života u Srbiji jest razjedinjenost manjina, za razliku od, primjerice, Hrvatske, gdje manjinska vijeća bolje surađuju. Ova razjedinjenost posljedica je ne samo različitih uvjeta u kojima žive pojedine manjine, već i drukčijih interesa, katkada i oprečnih. 

Koordinacija nacionalnih vijeća nacionalnih manjina je pokušaj prevladavanja različitosti kroz usuglašavanje i zajednički nastup, a predsjedavajući se smjenjuju iz reda manjinskih vijeća svake godine. Međutim, Koordinacija nije pravna osoba, već neformalno tijelo, procedure njezina djelovanja i nadležnost nisu definirane, a odluke donosi konsenzusom, što katkada otežava njen rad.

HR: Kako vidite suradnju državnih tijela Republike Hrvatske s HNV-om?

HNV prirodno surađuje kako s tijelima iz Republike Hrvatske, tako i s hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Njihova potpora je veoma bitna u zaštiti naših manjinskih prava, ali bi oni mogli dati neusporedivo više na ovom planu. No, katkada nas boli kada se i pred hrvatskim diplomatskim i konzularnim predstavnicima moramo boriti za uvažavanje, jer nas se neopravdano zna ignorirati u postupcima koji se nas tiču, primjerice, zadnjih godina se, za razliku od dotadašnje prakse, HNV ne konzultira kod imenovanja članova iz reda predstavnika ovdašnje hrvatske zajednice u Povjerenstvo za raspodjelu godišnje pomoći hrvatskim udrugama i organizacijama, a da ne govorimo o tome da smo u odnosu na državna tijela Republike Hrvatske još uvijek miljama daleko od odnosa kakve imaju, primjerice, Mađarska prema vojvođanskim Mađarima, ili Srbija prema hrvatskim Srbima.

HR: Je li došlo do određenih pozitivnih promjena nakon donošenja Zakona o odnosima s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske?

Dobro je da je došlo do koncentracije nadležnosti na jednome mjestu i da sada imamo jasnu adresu za obraćanje. Još od vremena kada je ured ustrojavan, uspostavili smo međusobnu suradnju, njegova je predstojnica i ljetos bila u Subotici, ali mislim da još uvijek ima dosta prostora za poboljšanje međusobne komunikacije i suradnje. No, imam dojam da ovaj ured još uvijek traži svoje mjesto u sustavu vlasti, kako u organizacijskome, tako i u financijskome pogledu.

HR: Smatrate li važnim uspostavu suradnje sa Srpskim narodnim vijećem u Hrvatskoj?

Već po prirodi stvari manjine se međusobno bolje mogu razumijeti, nego manjine i njihova matična država, čiji interesi u bilateralnim i multilateralnim političkim odnosima ne moraju korespondirati. Iako držim da je, generalno promatrano, u većini segmenata manjinskih prava, među ostalim i financiranju, dosegnuta praktična razina stupnja manjinskih prava viša u Hrvatskoj nego u Srbiji, mislim da je veoma korisno da pripadnici naše zajednice čuju autentični glas srpske zajednice u Hrvatskoj. Osim toga, postoji i prostor zajedničkih interesa na planu manjinskih prava na kojem možemo izravno surađivati na obostranu korist, bez obzira na svoje matične i domicilne države. Uz to, svojom suradnjom vlastima upućujemo jasne signale da smo autonomni i legitimni politički subjekti, koji aktivno djeluju na ostvarivanju i zaštiti svojih garantiranih manjinskih prava.  

HR: Služi li se HNV u svome radu određenim iskustvima drugih nacionalnih vijeća, kao pozitivnim primjerima? Ako se služi, koji bi takav primjer naveli?

I pokraj vidnog poboljšanja ustroja rada HNV-a u zadnje dvije godine, ostalo je još veoma mnogo prostora za poboljšanje. U tom smislu, trebali bi se u nekim segmentima osobito ugledati na mađarsko i bošnjačko vijeće, iako je brojnost pripadnika ove zajednice te njena kadrovska struktura neusporedivo jača nego naša, a da ne govorimo o sredstvima kojima oni raspolažu, prije svega zahvaljući inozemnoj pomoći, primjerice, Mađarske prema ovdašnjoj mađarskoj zajednici. 

HR: Rade li zajednički ovdašnje hrvatske institucije i udruge na ostvarivanju svojih ciljeva?

Zadnjih je godina sve više primjera kako hrvatske institucije i udruge zajedničkim nastupom rade na ostvarivanju svojih ciljeva, počev od suradnje tri najviše profesionalne hrvatske institucije – HNV-a, ZKVH-a i Hrvatske riječi, zatim preko suradnje ovih institucija, prije svih ZKVH-a, s udrugama, pa do zajedničkih projekata udruga, čime se ne šalje samo važna politička sinergijska poruka, već se lakše ostvaruju i zajednički konkretni ciljevi.

HR: Jeste li zadovoljni vidljivošću rada HNV-a u javnosti?

Trudimo se poboljšati ne samo našu medijsku prisutnosti i vidljivost, nego i biti na terenu, kada je god to moguće, iako centralizirani sustav manjinske samouprave katkada to otežava. To znači da nastojimo da, primjerice, predstavnici HNV-a uvijek nazoče manifestacijama naših udruga, i to je obično dužnosnik koji je geografski i najbliži. A iako svoju vidljivost nastojimo ostvarivati i putem naše internetske stranice, ključnu ulogu, međutim, imaju naši mediji na hrvatskome, koji, katkada, nedovoljno prate ili ne prepoznaju značenje pojedinih segmenata djelovanja HNV-a ili ostvaraje. Primjerice, mislim da bi afirmaciji rada HNV-a, kao tijela naše manjinske samouprave, bolje doprinijelo strukturiranje vijesti u Hrvatskoj riječi, primjerice kroz nekakvu rubriku Iz rada HNV-a ili Iz rada naše manjinske samouprave, umjesto da se stavljaju u isti koš s najavama pojedinih kulturnih manifestacija. A da ne govorimo o tome da se rijetko posebno tematiziraju pojedina uspješno rješenja pitanja, iza kojih često stoje mjeseci rada, suradnje, pritisaka i dopisivanja s državnim tijelima, već se svedu na kratku vijest od nekoliko rečenica. 

HR: Je li rad HNV-a transparentan?

Javnost i otvorenost rada HNV-a ostvaruje se kroz javnost sjednica, osobito kroz diskusije o proračunu HNV-a čije je donošenje posve transparentno, a prozor naše komunikacije s javnošću jest naša ažurna internetska stranica.

HR: Smatrate li značajnom odluku da se određena sredstva iz proračuna HNV-a po natječajima raspodijele udrugama kulture? 

To je bio jedan od osnovnih elemenata političkoga programa liste DSHV i hrvatske udruge, kojega dosljedno provodimo te već dvije godine unatrag transparentno raspodjeljujemo sredstva kulturnim udrugama u godišnjem iznosu od 2.000.000,00 dinara. No, kulturne bi se udruge isto tako morale više truditi da na natječajima kod državnih tijela i na druge načine priskrbe više sredstava za vlastiti rad.

HR: U javnosti se čuju mišljenja da HNV zapostavlja druge regije nasuprot subotičke?

Kako se Srbija, za razliku od Mađarske i Hrvatske, opredijelila za centralizirani sustav manjinskih vijeća, Subotica je zahvaljući brojnosti Hrvata i hrvatskih udruga prirodno središte HNV-a i drugih profesionalnih hrvatskih institucija. Međutim, mislim da se u HNV-u za cijelih ovih 10 godina, pa tako i sada, vodilo računa koliko se god moglo o što ravnomjernijoj teritorijalnoj zastupljenosti, primjerice, iz somborske su regije ravnatelj vaše ustanove, a bili su i nekadašnji predsjednik HNV-a te zamjenica pokrajinskog tajnika za propise, upravu i nacionalne zajednice, a sadašnji zamjenik pokrajinskoga tajnika je također iz srijemske regije, u pokrajinskom i radijskom tv servisu samo je jedan dopisnik iz Subotice, ostali uposlenici su iz Srijema i Novoga Sada, u HNV-u se u svim tijelima vodi računa o ravnomjernoj teritorijalnoj zastupljenosti, HNV ima i područni ured u Srijemskoj Mitrovici itd. Slično tako su strukturirana ne samo tijela ZKVH-a nego i njegovo djelovanje, koje je izrazito afirmativno okrenuto prema udrugama izvan Subotice. 

No, dopustite mi da budem iskren, mislim da baš u sadržajima Hrvatske riječi nedostaju manjinske teme iz drugih regija, manjinske priče s terena, jer ima previše napisa koji ne samo da su iz Subotice, već uopće nisu vezani za manjinske teme iz Subotice, i nije im mjesto u pokrajinskom manjinskom mediju, već u gradskim medijima.