Arhiv tekstova

Jedna od najagilnijih zagovornica ljudskih prava u Srbiji – Sonja Biserko, rođena 14. veljače 1948. u Beogradu, utemeljiteljica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, promišljeno ali neuvijeno govori o zbilji i genezi sadašnjeg društvenog stanja. Veliki gromobran ostrašćenih nacionalista i svjetionik za ljude koji ne mogu podići svoj glas, često na udaru isključivih mračnih snaga, već 18 godina radi i živi za svoju organizaciju, te za održanje sna o otvorenom tolerantnom društvu. Kao diplomirana ekonomistica, s diplomatskim iskustvom iz Londona te pri UN u Genevi iz doba SFRJ, godine 1991. iz prosvjeda protiv politike Slobodana Miloševića podnosi otkaz i organizira jedan od prvih skupova oporbe. Kao disident, permanentno se bavi osvjetljavanjem ratnog ludila. Doživljava prijetnje, provale, pritiske, ali ostaje čvrsto na braniku ljudskih prava. Dobitnica je Nagrade za ljudska prava Odvjetničkog odbora Human Rightsa 1994. godine, jedna je među tisuću žena u prijedlogu za 1.000 žena za Nobelovu nagradu za mir 2005. godine, dobitnica Nagrade za ljudska prava Weimara 2009. godine, te Nagrade za ljudska prava Osla 2010. godine. Poziv za intervju od »Hrvatske riječi« je zatiče usred velikog posla, no izdvaja vrijeme kako bi podijelila svoje misli s našim čitateljima:

HR: U posljednje se vrijeme »vojvođansko pitanje« opet aktualizira zbog nezatvorene pravne konstrukcije, spominje se potreba redefiniranja Ustava, vode se neugodne diskusije o proračunu. Kakav je odnos ljudskih prava i decentralizacije, kako vidite perspektivu u tom smjeru?

Cilj ove Vlade je do kraja neutralizirati vojvođansku autonomiju, odnosno poništiti je. To je počelo promjenom izborne volje na lokalnoj razini, a zatim i kriminalizacijom pojedinih lidera Demokratske stranke. Naime, želi se poništiti svaki proeuropski potencijal. Autonomija Vojvodine je stečevina koja ima svoje povijesno, političko i kulturološko utemeljenje. Takav odnos centralnih vlasti prema Vojvodini stvara i stvarat će sve veće nezadovoljstvo u Vojvodini, jer je pitanje Vojvodine pitanje tko čime upravlja. Aktualne vlasti se odnose prema Vojvodini kao prema ratnom plijenu. Paralelno se predaje Kosovo, ali se u sjeni toga poništava Vojvodina.

HR: Prijeti li Srbiji opasnost od neke nove matrice jednoumlja? Sužavanje društvenog okvira za ispoljavanje različitosti uz gospodarsku krizu obično je u povijesti značila kraj sloboda. Ima li naše civilno društvo kapacitet tome se oduprijeti?

Nažalost, to je već u tijeku. Izostaje kritička distanca prema novoj vlasti, koja još uvijek djeluje samo na retoričkoj razini. Hapšenje Miškovića i dnevne medijske kampanje protiv korupcije izgledaju više kao blef nego kao suštinsko i sustavno rješavanje ozbiljnog problema korupcije koji razjeda srbijansko društvo. Ta kampanja treba dobiti i svoj pravni i institucionalni okvir kako bi bila uvjerljiva. Uostalom, vidjet ćemo hoće li ta kampanja ići samo u pravcu tajkuna ili će se okrenuti i prema politici. Svo vrijeme se tvrdi da korupcija nije moguća bez politike, što je točno. Ali zato još uvijek izostaje prozivanje političara koji su odgovorni za taj savez tajkuna i politike. Izostaje ulaženje u uzroke takvog stanja i povezivanje s ratnom politikom Miloševića. Kao da se namjerno izostavlja veza s tim vremenom. A tada su zapravo i stvoreni uvjeti za neograničeno bogaćanje pojedinaca bliskih Miloševiću. Ta se praksa nastavila posebno tijekom mandata Vojislava Koštunice. Insajder je u nekoliko navrata otvarao temu korupcije kao, na primjer, u slučaju Kolubare. Iznijeti su prilično precizni podaci o tome tko je što tu profitirao, ali tužiteljstvo nije reagiralo.

HR: Povijesni proces pomirenja u regiji kao da je zapao u ćorsokak. Prve iskrene isprike sada su prošlost, priznanja krivice se relativiziraju, i u zadnje se vrijeme povijest ne čita od početka konflikta, već od uzroka ratnog neuspjeha. Što možemo očekivati od budućih generacija koje primaju ove pomiješane signale?

Pravi proces pomirenja nije niti počeo. Bilo je gesti na političkoj razini, ali se suštinske stvari nisu dirale. Glavni kamen spoticanja je svakako različito tumačenje karaktera rata, što su pokazala i reagiranja na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima. Beograd je očekivao relativizaciju odgovornosti i zato su reagiranja bila tako burna. Stalno se izbjegava govoriti o agresiji Beograda na Hrvatsku i Bosnu, te kasnije na Kosovo. Presude Haškog tribunala, kad se podrobno prouče, jasno ukazuju na primarnu odgovornost Beograda, mada se taj sud nije bavio zločinom protiv mira.

HR: Nakon šoka uslijed nedavnih presuda Haškog tribunala, krv je opet uzavrila. Ni političari ni visoki dužnosnici ne prezaju od ostrašćenosti. Je li to samo pražnjenje sigurnosnog ventila?

Kao što sam već rekla, Beograd je mnogo očekivao od te presude prije svega u pogledu karaktera rata. Povjesničarka Dubravka Stojanović je to formulirala na sljedeći način: »Poslije oslobađajuće presude za akciju Oluja gubi se ključni motiv, odnosno ideološki okvir rata koji je njegov uzrok. Rat je sada, bar što se hrvatskog sudjelovanja u njemu tiče, ostao samo obramben i oslobodilački«. Pa, taj rat se jest vodio na teritoriju Hrvatske i u Haškom sudu se tretira kao međunarodni sukob od 8. listopada 1991. godine, nakon što je istekao Brijunski moratorij.

Presude su primljene kao još jedan dokaz antisrpskog djelovanja Haškog tribunala i vrhunski argument protiv njegova cjelokupnog rada i uloge. Predstavnici vlasti su iskoristili priliku ponovno afirmirati negativan stav prema Tribunalu. Predsjednik Nikolić je poslao poruku regiji: »Ako su nas htjeli svađati, našli su način«. Jer, kako ističe »ne može se desiti da poslije svega ovoga mi nastavimo sa svojim susjedima održavati odnose kakve smo imali do sada«. Rasim Ljajić, ministar u svim vladama od 2000. godine, glavni akter u suradnji Srbije s Haškim tribunalom, »šokiran« je presudom i smatra da »javnost Srbije ima pravo na ljutnju i bijes, jer se radi o selektivnoj pravdi ili nepravdi«.

HR: Kosovska tema, kao centralni državni problem, drži nas okupiranim već više od dva desetljeća. Iako su mnogi očekivali otklon nakon promjene režima 2000. godine, inicijative bivšeg ministra vanjskih poslova kao da su dolivale ulje na vatru. Ima li sporazum o upravljanju prijelazima politički kapacitet da se ovo pitanje počne zatvarati?

Srbija je odustala od Kosova još osamdesetih godina prošloga stoljeća, jer se smatralo da Beograd ne može kontrolirati toliku albansku populaciju. Kosovo je poslužilo za mobilizaciju Srba i otvaranja srpskog pitanja u Jugoslaviji. Kosovo je bilo samo instrument zbog toga što kosovski mit posjeduje jak emotivni naboj. Znači, ideja je od početka da se država pomakne na sjeverozapad na račun Hrvatske i Bosne. Znači, Beograd se ne bori za Kosovo, već je pokušao dobiti podjelu, u čemu nije uspio. Zbog ekonomske situacije više nema prostora za manipuliranje Kosovom. Ali, u sjeni kosovske predaje, guši se Vojvodina. Implementacija sporazuma koje je potpisala prethodna vlada ići će sa zadrškom, ovisno od toga koliko će Srbija ekonomski biti prinuđena ubrzati taj proces.

HR: Počeli su pristizati rezultati popisa, po kojem su Hrvati peta nacionalna zajednica po brojnosti, ali su često marginalizirani. Je li to slučajno što političari najčešće zaborave Hrvate kada navode skladne međunacionalne odnose u Srbiji? Je li to, po vašem mišljenju, zbog nesnošljivosti ili srama?

Popis je pokazao kako se broj Hrvata gotovo prepolovio u odnosu na broj od prije rata. I ostale manjine su se znatno smanjile, osim Roma čiji je broj vjerojatno još i znatno veći nego što se popisom pokazalo. Hrvati su bili na udaru raznih represivnih mjera tijekom cijelog rata, a animozitet prema njima nije nestao. Najveća etnička distanca je prema Hrvatima i Albancima, ovisno o trenutačnoj političkoj situaciji. Hrvati su veoma samozatajni i, rekla bih, zastrašeni. Smatram da trebaju biti mnogo glasniji kako bi obranili svoja prava.

HR: Smatra se da u Beogradu živi znatan broj naših sunarodnjaka iz miješanih brakova, a da je njihova nacionalna identifikacija pod snažnim utjecajem raznih aspekata asimilacije. Imate li saznanja o slučajevima koji opovrgavaju generalizirano gledanje na taj problem kroz prizmu slučaja Baralić?

Hrvati u Zemunu i Zemun Polju te uopće u Vojvodini, bili su na udaru, posebno nakon »Oluje«. Mnogi hrvatski Srbi koji su došli nakon »Oluje« imali su točne adrese hrvatskih stanova i kuća, i mnogi su bili na udaru. Baralić je bio samo jedan takav slučaj. Da podsjetim da se Helsinški odbor tada bavio ne samo izbjeglicama iz Hrvatske, već i Hrvatima u Srbiji. Obilazili smo ih po stanovima i kućama. Američka ambasada nas je ponekad u tome pratila. Mislim da se zbog pritiska SAD odustalo od izbacivanja Hrvata iz kuća i stanova. Hrvati praktikuju svojevrsnu mimikriju i tako preživljavaju, očekujući valj-da da sve ovo prođe.  

HR: Mnoge osobe, osobito u Vojvodini, posjeduju dvojno državljanstvo. Osim mogućnosti odlaska na rad u inozemstvo, tome se ne daje veći značaj. Ipak, broj dvojnih državljana Srbije i EU se svakim danom povećava. Što mislite – može li iz toga kvantiteta proizići i novi kvalitet?

Dvojno državljanstvo se odomaćilo kao posljedica raspada Jugoslavije, jer su brojni ljudi ostali raspeti između dvije ili više novonastalih država. To jest način da se riješe neki njihovi problemi. Mnogi u regiji (mislim na manjine) uzimaju putovnice svojih matičnih država (Hrvatska, Mađarska, Bugarska i slično), prije svega kako bi mogli lakše putovati, ili eventualno naći posao. Ekonomska kriza u Europskoj Uniji je donekle umanjila mogućnost zapošljavanja, ali je taj trend i dalje aktualan. Ljudi se snalaze na razne načine, što samo govori o sposobnosti preživljavanja. 

HR: Vi se osobno bavite opasnim poslom, trn ste u oku nacionalistima, koji vas stavljalju na svoje »crne« liste. Kako balansirate svoju savjest, rad i prijetnje?

To valjda prati sve koji se bave ovakvim poslom. Važno je da što više ljudi izađe iz nacionalnog okvira i počne doživljavati druge i drugačije kao ravnopravne. Ekstremni nacionalisti sprječavaju to prijetnjama i šikaniranjem. Mislim da je mnogo više ljudi u tom pogledu otvoreno. Važno je da postoje pojedinci i grupe koje se zalažu i u nepovoljnim društvenim okolnostima za toleranciju. Ja sam odrasla u takvom duhu i teško mi je bilo pomiriti se s netrpeljivošću i diskriminacijom. Poslije izvjesnog vremena čovjek navikne na napade i više ne obraća pažnju na to.