Arhiv tekstova

Božić, dan rođenja Isusa Krista, kršćanski svijet slavi od davnina. Prethodi mu advent, ili došašće, odnosno vrijeme duhovnih priprema za blagdan Božića. U Sonti su nekada pripreme za Božić počinjale već od blagdana  Sv. Kate, 25. studenoga. Od Sv. Kate do Božića više nije bilo vjenčanja, niti većih proslava. U vrijeme adventa u crkvi sv. Lovre bi se svakoga jutra održavale pokorničke mise, zornice, koje su simbolički predstavljale odricanje od sna. 

Vjernici bi pristupali ispovijedi i pričesti. Slaveći mise zornice pjevali bi i adventske pjesme. U vrijeme adventa u domovima bi se palile svijeće pobodene u čašu napunjenu zrnima kukuruza, a tek u novije vrijeme pojavili su se adventski vijenci. Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare, Svetog Nikole i Svete Lucije. U vrijeme između Sv. Barbare i Sv. Lucije sijala bi se pšenica, simbol života, te ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Nakon Božića pšenica se davala kokošima u dvorištu, jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Vjernici u Sonti nisu posebno obilježavali blagdane Sv. Barbare i Sv. Nikole, a Sv. Luciju bi često predstavljale osobe ogrnute bijelom plahtom, pa bi se uputile po kućama i dobru djecu darivale orasima, jabukama i ponekom bombonicom, a nestašnim mališanima bi ostajala šiba. Najsvečanije, osobito za mališane, bila je Badnja večer. 

Nekada davno na Badnju noć u kuću bi se unosio badnjak, odnosno veliki panj, koji bi se stavljao na ognjište, a njegovim bi se žarom pripaljivale sve svijeće u kući. Unosila bi se i slama, kao simbol štalice u kojoj se rodio Isus. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu članovi obitelji bi pratili posebnim ritualom i pjevanjem božićnih pjesama. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili, pričali i pjevali božićne pjesme do vremena polaska u crkvu na  pološnicu. U mnogim kućama punim djece na Badnju noć nije se spavalo u krevetu, nego na unesenoj slami. Na Badnji dan bi se kitilo i božićno drvce, u Sonti zvano kriškringli. Bor, ili grane od bora, kitili su se u kući urađenim uresima, jabukama, orasima uvijenim u srebrnastu foliju, a pravo slavlje za djecu bilo je ukoliko bi se na kriškringlu našli i šećeri (op. aut. duguljaste, četvrtaste bombone, umotane u raznobojne sjajne folije). Pod božićna drvca bi se neizostavno stavljao betlem, simbol štalice u kojoj je rođen Sin Božji. Za cijelo vrijeme adventa postilo bi se. 

Posljednji dan predbožićnog posta bio bi Badnji dan. Za doručak bi se u zidanim pećima ispeklo  krumpira i bundjeva, a kućanice bi pripremile i papulu i očistile i nasolile dosta luka. Papula bi se pripremila tako što bi se grah skuhao i izgnječio, dodala bi se sol, sitna, crvena paprika i sitno isjeckan češnjak. Papulom bi se mazao kruh ili prova. Voda u kojoj je skuhan grah ne bi se bacala, nego bi se u njoj za večeru zakuhali rezanci. U vrijeme adventa za večeru bi se često pripremala i orišca. Sjeme od bundeve bi se očistilo, malo izgnječilo i namočilo u hladnu vodu. Tako namočeno malo bi odstojalo dok ne bi pustilo boju, sve bi se skupa prokuhalo, a onda bi se u nju zakuhali rezanci. Ova tečnost je bila bijela poput mlijeka, pa danas rezance prokuhane u mlijeku mnogi pogrešno nazivaju orižac. Sjeme se moglo i ispeći, pa očistiti od omotača, usitniti u stupi i njime začiniti rezance. Ovo jelo danas je vrlo rijetko, gotovo da ga nitko i ne sprema, a nekad je bilo vrlo česta sirotinjska hrana. Prvo masno jelo poslije adventa bilo bi lučenje, i u tepsiji ispečena kobasica. Ovo se jelo poslije povratka s polnoćke, a običaj je bio da u kuću djevojke na kobasice dođe budući zet, ukoliko je vjenčanje već najavljeno.